Na čvrstome temelju

21. nkg – A; Mt 16. 13-20;

Ovo je jedan od tekstova na koji osobno nikad nisam čuo propovijed u nekoj protestantskoj crkvi. Ono što slijedi nije polemika s drugim crkvenim tradicijama. Radije, razmišljanje o tekstu koji se pred nama nalazi i svjedočenje stvarnosti koju živimo. Zbog 2000 godina povijesti i svega što se tijekom nje događalo ovaj nam tekst predstavlja poteškoću. Između nas i teksta stoji burna povijest koja, htjeli mi to ili ne, obilježava naš način njegova tumačenja.

Ovaj tekst Rimokatolici tumače kao pitanje papinstva i primata rimskoga biskupa nad cjelokupnom Crkvom. Bez ulaženja u daljnje i dublje rasprave navodim 7 argumenata zašto se, s protestantske strane, to ne čini tako razvidnim:

1. Prepirkom na Posljednjoj večeri oko toga tko je među njima najveći, učenici su pokazali da Petar ni u kom slučaju nije bio shvaćen i prihvaćen kao ‘šef’ među njima (ni Marko ni Luka, izvješćujući o ovoj situaciji, ništa ne kazuju u Petrovu ‘prvenstvu’, a od Marka kao Petrova pratitelja u Rimu bismo to očekivali).

2. Pavao (U Gal 2.9) svakako vidi Petra uz Jakova i Ivana ‘stupom crkve’ dajući pri tom prednost Jakovu. Petar je za nj, ‘apostol obrezanima’ tj. Židovima.

3. Petar nije bio osnivačem zajednice u Rimu. Pavao piše poslanicu Rimljanima jer tamo već postoji zajednica i poimence pozdravlja dosta ljudi. Među njima nema Petra.

4. Jakov, a ne Petar predsjeda I crkvenim saborom u Jeruzalemu. Čak ni među ‘obrezanima’ nije ima prednost.

5. U Novome zavjetu nema traga razumijevanju Rima kao ‘središta kršćanstva’.

6. NZ ni u tragovima ne daje naslutiti da bi bilo koji biskup imao ingerencije nad drugim. Naprotiv, jasno svjedoči o pluralizmu praksi i teoloških stavova u novozavjetno vrijeme.

7. Pravoslavna tradicija i danas svjedoči o toj prastaroj crkvenoj praksi da ni jedan biskup nema ingerencije nad drugim. Razgovor, dogovor i savjetovanje svakako da, ali traženje časti, vlasti i novca temeljno odudara od duha Evanđelja. (Isus se užasavao njihovog ne jednom izraženog častohleplja.)

U jednom od rimokatoličkih komentara na ovaj tekst izražava se briga za ‘jedinstvo nauka’ koje je zbog protestantskog utjecaja narušeno. To jedinstvo nauka, kažu, jamči baš papinski institut (hijerahija u cjelini). S druge strane stoji protestantska razmrvljenost u tumačenju svetopisamskih tekstova.

Nije to nevažan argument, posebice u poplavi novih učenja gdje svaki dan pojedini ‘mali pape’ interpretiraju svetopisamski nauk po vlastitom nahođenju. No, povijest ne poznaje hod unazad. Restauracija staroga je moguća samo kao muzejska djelatnost. Tko će bez sile i nasilja sabrati razasuto perje? Reformacija je bila (uz renesansu i ostala gibanja) snažan poticaj rasapu hijerarhijskih struktura. Nama ta razmrvljenost ne predstavlja neki naročiti problem zato što locus crkvenosti vidimo u mjesnoj crkvi. Možda nekima i nije previše ugodno, ali generalno govoreći, nije kraj svijeta ako se netko odvoji i započne ‘novu zajednicu’ zato što je došlo do neslaganja. Ali i na rimokatoličkoj strani postoji problem: suvremeni čovjek ili napušta Crkvu ili naprosto zanemaruje njezin nauk i živi po vlastitoj procjeni bez formalnog napuštanja Crkve. Crkveni je nauk sve manjem broju ljudi autoritet.

Promatrano izolirano od drugih novozavjetnih tekstova neobično zvuči ovo obećanje Petru. Kako razumjeti: ‘Ti si Petar – Stijena i na toj ću stijeni sazidati crkvu svoju…’

1. Isus je taj koji zida svoju Crkvu.

2. Zida ju na stijeni (tj. na nečemu čvrstome – usp. završetak tzv. Propovijedi na gori – graditi na stijeni ili pijesku), a ne na Petru. Kad bi dao Petru neki poseban status (a bio je među trojicom istaknutih) , to ne znači da ga je po automatizmu dao i nekome od njegovih ‘nasljednika’.

Što sam Petar (ili pisac te poslanice) o tome kaže? Moglo bi se očekivati da se s puno autoriteta sam pozove na te Kristove riječi, ali u 1 Pt 2.4ss nalazimo zapisano: ‘Pristupite k njemu (tj. Isusu), kamenu živome…’ Ni približno o sebi ne govori kao o stijeni, već naprotiv citira proroka koji kaže: ‘Evo na Sionu postavljam kamen ugaoni…’ Na toj će stijeni, na tom kamenu biti izgrađena crkva koja je ‘duhovna kuća’.

Vlast ‘odriješenja grijeha’ nije dana samo Petru. I u Mt 18.18 nalazimo isti naputak, kao i u Velikom poslanju prema Ivanu u Iv 20 23. To da je ‘opraštanje grijeha’ stvar zajednice’ a ne pojedinca, valjda je jasno, ali što znači: ‘Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog?’ Odnosi li se to samo na nj ili i na njegove nasljednike u sukcesiji?

Grad je u ono vrijeme bio zidom ograđen prostor koji je stanovnicima pružao sigurnost. I knjiga Otkrivenja, govoreći o onoj stvarnosti koja ima uslijediti nakon ove, govori o ‘Nebeskom Jeruzalemu’ kao o gradu opasanom zidinama. No, danas ta slika ne funkcionira. Gradovi i države EU-a, primjerice su otvoreni i u njih je slobodan ulazak i izlazak. Ali i u naše vrijeme na ulazima javnih zgrada, ureda, institucija i sl. stoji stražar – neki ‘Šemso’. Onaj koji ima ključeve. Ali nema nikakvu vlast. Vlast ima direktor. Vratar ne. On samo može pripustiti ili zaustaviti posjetitelja. Čak ni Isus nije nastupao kao vlastodržac, već kao sluga svima. Zašto bi onda Petar ili bilo tko tko bi se na nj pozivao, imao ili pretendirao na vlast? Vlast, čast i novac su strani duhu Isusova evanđelja i misije.

U vrijeme kad je to Isus izgovorio još ne postoji ono što kasnije poznajemo kao ‘Crkvu’. Postoji zajednica njegovih učenika, još uvijek vrlo neformalna. Vjerojatno bi se i Petar začudio da može vidjeti u što se njegova ekipa tijekom tisućljeća pretvorila, ali istovremeno znamo da je neminovno da se skupina koja kao takva hoće (a) preživjeti i (b) izvršiti utjecaj na okolinu mora samoorganizirati. Zašto, primjerice, toliko političkih stranaka u HR nema nikakav utjecaj? Djelomice, ako ne i uglavnom, zato što se nisu uspjele samoorganizirati.

Važnost ispovijesti same: ‘Ti si Krist – Sin Boga živoga!’ Je li to ključ KB-a? Onaj tko Isusa prepozna i prizna kao ‘Sina Boga živoga’ ima ključ ulaska. Da, Crkva je tu da navijesti poruku u Kraljevstvu i izrazi dobrodošlicu svima koji u kraljevstvo ulaze. Da ih radosno dočeka i uprati ih. Isusovim je sljedbenicima dan zadatak da otvaraju vrata kraljevstva i izražavaju dobrodošlicu putnicima namjernicima. Isus je pitanje uputio Dvanaestorici pa izgleda da je i ovdje Petar funkcionirao kao njihov glasnogovornik. Onima kojima je Isus objavljen dani su ‘ključevi kraljevstva’. Nema prisilnog ‘ubacivanja’ ali ni zaprečavanja onima koji žele.

Je li ovo priča o autoritetu? Jedno od pitanja koje na se ovim tekstom nameće je baš pitanje autoriteta. Zašto?

1. Zato što se u ovim poglavljima već ranije pojavljuje taj motiv (zapravo se sve oko toga vrti): ‘Jonin znak’ na farizejsko propitivanje njegova autoriteta i nauka (16) svetkovanje subote (15). Petar i njegove ovlasti su ovdje ipak od drugotnog značenja. Prvenstveno je ovo propitivanje Isusove osobe. Tko je on? Ima li razlike između njega i Ivana Krstitelja, Jeremije i kojega proroka? Svakako, on je Krist, Sin Boga živoga!

2. Zato što se svaka organizirana skupina nužno susreće s tim pitanjem.

3. Zato što je Crkva prošla (i prolazi) dovoljno podjela, a uz njih se uvijek nužno veže i pitanje autoriteta.

4. Zato što danas to pitanje prolazi kroz radikalno preispitivanje i transformaciju. Stari autoriteti danas možda i jesu pali (roditelji, učitelji, svećenici, kraljevi, predsjednici, policija, vojska…) ali jesu li ih zamijenili novi? Ako jesu koji su to? Bez izvanjskog autoriteta mogli bismo živjeti kad bismo bili duhovno zreli. Ali što današnje društvo poduzima da mladi naraštaji duhovno sazriju? Ono ih samo zabavlja do smrti. To pak otvara ogroman prostor manipulacije čovjekom. Stari autoriteti srušeni – novi se skrivaju – ljude zabavljaju.

Jesu li mediji ljudima autoriteti? Tj. koga se sluša? Mladi primjerice slušaju baš medije u svezi toga što je ‘in’, a što ‘out’. Ali mediji su, kako im ime kazuje, baš to: posrednici. Posrednici između koga? Korisnika, konzumenata i? Tko je s druge strane?

I na kraju – ključno: o kome je ovdje riječ? O Isusu, naravno! Ne o Petru, iako je sva pozornost usmjerena na Petra. Mi iz svoje 400 godišnje tradicije svjedočimo da život ide dalje čak i kad je struktura Crkve sasvim drugačije življena od one koju se tijekom više stoljeća živjelo. I kad se nema tzv. apostolske sukcesije, kad nema hijerarhije događa se zajednica. Moguće je to zato što ona naprosto ne ovisi o Petru, ni ostaloj jedanaestorici, ni o Pavlu ni drugim prorocima (kako će Pavao reći), već jedino o onome koji je središnji lik ovog teksta: Isusu koji je Krist, Sin Boga živoga (to je ispovijest vjere najranije Crkve). On je, a ne Petar jamac da je ‘vrata paklena’ neće nadvladati.

(Zbog kratkoće vremena izostavljam razmišljanje o razumijevanju autoriteta i njegovu prakticiranju u mjesnoj i univerzalnoj Crkvi.)

Unatoč svim ljudskim slabostima, raskolima, aferama, nedosljednostima, nerazumijevanjima i sablaznima u Crkvi, ono što Krist gradi neće biti srušeno. ‘Ako Gospod kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji’, kaže psalmista. A Krist je svoju Crkvu gradio i graditi će je sve do Dana. Svaka čast Petru i svim istaknutim i manje istaknutim crkvenim vođama tijekom povijesti, ali ni jedan prolazni čovjek ne može biti jamcem vječne stvarnosti – kraljevstva Božjega. U njemu smo svi samo vratari, ključari, ‘nedostojne sluge’. Jedini jamac njezine pobjede nad ‘vratima pakla’ jest Isus koji je Krist, Sin Boga živoga.

Audio verzija nalazi se ovdje.

 

4 misli o “Na čvrstome temelju

  1. Veronika

    Kao katolikinja koja voli protestante , osjećam se pozvana komentirati ovaj tekst. Mnoge sam činjenice iz povjesti crkve zaboravila pa me molim Vas ispravite ili nadopunite. Tko je ozakonio Bibliju, spoj Starog i Novog Zavjeta otprilike u ovom obliku u kakvom je sada ? Nije li to bio neki papa. ? Čini mi se da je to bilo u četvrtom stoljeću ali nikako ne mogu naći pravi tekst. Znači svezao je i službeno povezao ne samo židovstvo sa kršćanstvom nego i sve ono mnoštvo Biblijskih naukovanja i rasprava koje se sve do sada ne prestaju voditi.
    Nije li grob svetog Petra u stijeni ispod bazike u Vatikanu, tako da se Isusove riječi mogu čak i doslovno tumačiti.
    Činjenica je da su pape bili i ostali najveći svjetski duhovni autoritet od početka kršćanstva do danas. Čak i novi kalendar Gregorijanski , po kome se ravna čitavi svijet ,ustanovljen je po Papi Grguru xIII koji ga je proglasio službenim. To je jedan od konkretnih nebesko- zemaljskih zahvata, koji je papa svojim naslijeđenim ključem učinio.
    A što se tiče vratiju raja i onih paklenih koja ih pokušavju nadvladati , mislim da je upravo u tome razlog što se kršćantvo dijelilo i stalno se još razdjeljuje. Jer kad se vrata pakla previše primaknu Kristovoj crkvi , tada se dio crkve odvoji da bi čitava crkva izmakla pogibelji i sačuvala se bit kršćanstva. To je metoda kojom Isus nadvladava djelovanje paklenih vratiju na svoju crkvu.

    Odgovori
    1. Veronika

      Našla sam :

      papa Damaz I. 382. godine u Rimu sazvao sabor na kojemu je proglašen kanon Svetog pisma.

      Odgovori
  2. Anonimno

    Možda bi se moglo postaviti pitanje autoriteta crkve dokle taj autoritet seže? Dali je neograničen?

    Odgovori
  3. Veronika

    Mislim da je samo Božji autoritet neograničen. A njega opet ne ograničavaju ni jedne riječi ni jedne svete knige izrečene u određenom trenutku. Isus postoji i djeluje od postanka pa do svršetka svega , a ne samo u onih 33 godine svoga djelovanja u čovječjem tijelu. Sve Njegove riječi koje je tada izgovorio bile su putokaz a ne kazneni zakonik.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s