Distinktivni znak Crkve

16. nkg – A; Mt 13. 24-30; 36-43

U Učiteljevoj prispodoba o kukolju i pšenici prva reakcija slugu je: hitno iskorijeniti kukolj. Mi crkvenjaci identično reagiramo. Kod nas je taj poriv za ‘uvođenjem reda’ najsnažniji. Moralnost prije svega.

Ne guši li kukolj pšenicu tijekom rasta? Svakako, ali gospodar ne dozvoljava čupanje kukolja do žetve. Učitelj kaže da će tek tada, kod žetve, pravednici ‘zasjati poput sunca’. Tek na kraju ide razdioba. Unatoč težini suživota dobro se naprosto nema pravo, a ni mogućnosti samoinicijativno odvojiti od zla.

Njiva o kojoj je riječ je svijet, a ne Crkva i odatle se kroz svu povijest htjelo od Crkve napraviti izoliranu enklavu u kojoj prebiva dobrota, pravednost, moralnost, skoro bismo rekli bezgrešnost. Možda bi i trebalo biti tako, ali u konačnici ipak niti je tko od nas takav kao pojedinac, a još smo to manje kao zajednica. Može li i mora li Crkva biti odijeljena od ovoga svijeta? Može li se i treba li se u njoj svakakav kukolj dozvoljavati? Kukolj će, prema Isusovim riječima, koegzistirat s ‘dobrim sjemenom’ do kraja vremena.

Moralnost se često doživljava kao ona diferentia specifica koja bi Crkvu trebala razlikovati od svijeta. Ali, zar nema moralnih ljudi izvan Crkve kao što je i puno nemoralnih u Crkvi? A Isus opet kao da ne insistira na ‘čistoći’. (Neki drže da je Isus bi iz Ivanove ‘škole’ tj da je pripadao Esenima, no sumnjam da bi jedan Esen ovako nešto rekao.) Zar pridržavanje svih zakona koje pojedine države propisuje ne čini osobu moralnom? Ako je to ono što Crkvu čini Crkvom, imamo situaciju da je najbolji onaj tko se uspije pridržati najvećeg broja propisa i da biti dobar kršćanin znači biti dobar građanin. Da su Crkva i Država isto.

Ako etika nije ona ključna razlika koja Crkvu dijeli od svijeta, što onda jest? Ključna razlika između svijeta i Crkve je u nadi. U poznatom odjeljku u Rimljanima 8.24ss Pavao konstatira: ‘nadom smo spašeni!’ Biti spašen, za nj znači doživjeti slobodu slave jer ‘svo stvorenje uzdiše u nadi da će biti oslobođeno ropstva raspadljivosti. Svo stvorenje iščekuje spas.

Crkva se razlikuje od svijeta po prihvaćanju čovjeka i upravo to je znak nade koji svijet može vidjeti. Nadu samu ne, ali znak nade da. Riječ je o tome da se ne čupa već da se u nadi dâ šansa svakome čovjeku da po nadahnuću (tj. snazi Duha Svetoga) biva transformiran u novoga čovjeka. Slikovito rečeno, Duh Sveti omogućuje genetski inžinjering po kojemu ‘kukolj’ postaje ‘pšenica’. Jer nitko od nas se nije rodio kao ‘novo stvorenje’. Ono se događa ‘novim rođenjem’. Crkva ne propovijeda Zakon ili crkvene zakone već Krista raspeta koji je put u novo stvorenje. Nismo kršćani po tome što smo dovoljno dobri, već po novom rođenju po kojemu smo stupili na put novoga stvorenja.

Dvije napomene

– Kako o tome da nije moral na prvom mjestu progovoriti zajednici, držeći pri tom na umu i pastoralne razloge: čovjek koji, naime, neuredno živi lako bi u tim riječima mogao naći opravdanje za nastavak takvoga življenja. Riječ o ‘nadi novoga stvorenja’ lako se može prečuti ili protumačiti kao izliku da će to biti jednog dana, a ‘sad je kako je’. Neki su, a o tome Pavao piše u svojim poslanicama, znali baš tako postupati: predati se razuzdanostima jer tijelo ionako nije važno, tijelo ionaku, govorili su, propada.

– Rečeno ni u kojem slučaju ne znači da Crkva neće nastojati promovirati i poticati ispravno moralno življenje. Ne znači da će se pomiriti s praksama koje su štetne za čovjeka i da će o tome šutjeti. Ali vjernička će zajednica snagom primjera svjedočiti svijetu kako je za čovjeka dobro sveto živjeti. Crkva se ne smije pretvoriti u rigidnu moralističku instituciju koja snagom zakonskih propisa nameće svijetu i selu (urbi et orbi) kako mu je živjeti.

Crkva je dakle, znak nade u ovome svijetu koji očituje ne po priči već po djelima koja postaju priča – utjelovljena Riječ – to je put. Prihvaćati čovjeka, voljeti ga, djelovati za dobro, za život, za svjetlo, pozitivu, čak i baš onda kad ‘sva je nada nestala’. Da, riječima se može i mora poticati, buditi nada. Ali ne ‘naučenim riječima ljudske mudrosti’, kao će reći Pavao, već riječima u i po kojima se manifestira snaga Duga Svetoga. A Duh se uvijek manifestira tamo gdje ljudi djeluju. Čovjek se mijenja kad se osjeti prihvaćenim, a teže, ako ikako, kad se pred njega postavljaju visoki zahtjevi koje on sam ne može ispuniti. Snaga promjene je u zajednici. Kukolj (zar to nismo bili svi mi?) se mijenja baš prihvaćanjem, a ne čupanjem. Ako bi itko trebao držati živom nadu za čovjeka, onda bi to trebala biti Crkva.

Kad čujemo da se uz Crkvu vežu tolike seksualne, financijske i druge afere ne poželimo li odmah tome stati na kraj? Kad vidimo koliko smo uskogrudni, isključivi, sektaški nastrojeni, pitamo se kako biti znakom nade u spasenje ovome svijetu kad je Bog samo Bog naše vjerničke zajednice. Kad ga ne prepoznajemo na djelu u svemiru i najmanjoj čestici materije?

‘Izobilujte u djelu Gospodnjem’ … jer trud nije uzaludan’, kaže Pavao. Kontekst tog govora je riječ o uskrsnuću (1 Kor 15). Sve što čini, za kršćanina, svoj smisao zadobiva iz nade uskrsnuća, tj. novoga stvorenja kad će sve biti pravedno vrednovano, nagrađeno i ugrađeno u novi poredak.

Ne posustajmo činiti dobro. Ne gubimo nadu, nego se međusobno hrabrimo i potičimo da ustrajemo na zajedničkom putu na koji smo krenuli. Put u novo stvorenje.

Jedna misao o “Distinktivni znak Crkve

  1. Ljiljana

    Odličan tekst! Neka se, potaknuti ovim tekstom, prepoznaju svi oni koji su u crkvi i vjeri (uključujući mene), a nemoralni su, isključivi i(li) netolerantni.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s