Nit’ plaču, nit’ plešu

Matej 11.16-19; 25-30

(14. nedjelja kroz godinu A)

Isus, čovjek s misijom, promatra ljude koji ga okružuju. Pokušava razumjeti svijet u koji je došao. Poruka evanđelja ne ulazi u zrakoprazan prostor. Jesu li samo ljudi Isusova naraštaja bili ovakvi kakvima ih opisuje? Nije li i naš naraštaj takav?

Naraštaju koji je svjedočio Ivanovoj i Isusovoj službi ostala je skrivena Božja namisao pa ju ni u jedenju (Isus) ni u nejedenju (Ivan) ne prepoznaje. To je naraštaj koji isključivo sudi po viđenome, po onome što je manifestno, ne pokušavajući proniknuti u bit stvari. Čuda su im dovoljna. Zato što donose kruh i zdravlje. Ni u Ivanu ni u Isusu nisu prepoznali bitno. U Ivanu su vidjeli asketu, isposnika, a u Isusu bonvivana.

Zašto nisu ni plesali ni plakali? Jer su bili ravnodušni i cinični bez istinske mudrosti. Znali su se rugati i kritizirati. Ništa im nije dovoljno dobro, ništa ih ne može pokrenuti. Oni bi bolje, ali evo, zgodnije je sjediti i kritizirati. Na sve gledahu s visoka. Sami su sebi izgledali jako mudri.

Cilj

Iz ovoga što Isus kaže razvidno je što svojom misijom želi postići: podariti čovjeku spokoj duše! (mir srca, šalom) Je li to ono za čim čovjek čezne? Ono što traži? Onaj bogataš iz Isusove priče je nakon što je nagomilao bogatstvo namislio uživati u spokoju koje mu imetak omogućava. Doduše nije računao da bi i smrt mogla pokucati na vrata. Ne čine li to mnogi ljudi koji trče za novcem jer misle da će tada, kad ga dovoljno steknu konačno moći uživati u miru?

Isus ne govori o ‘miru u svijetu’, već o spokoju duše. Okolnosti i te kako mogu biti i često jesu uznemirujuće i njih Isus ne obećava mijenjati, ali daje obećanje spokoja duše. Mir usred oluje. Svakako, oluje će doći, ali i proći. Onaj tko nema spokoja duše, mira srca, živi u stalnoj oluji. A to je ponekad neizdrživo.

Uvjet

Problem nastaje kod načina postizanja spokoja, mira, šaloma. Bog ga nudi, ali čovjek bi to htio pod svojim uvjetima, tj. čovjek bi htio mir bez Boga. Mir da, Bog ne. Ali ne ide mir bez Boga. Kod Boga zapravo uvjeti ne postoje: njegovo spasenje stoji svakome na raspolaganju. Treba zatražiti? Obratiti se. Doći Bogu. Od kad je prvi put javno otvorio usta, Isus je to govorio : ‘Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko.’ …Isus u prethodnim stihovima spominje gradove koji se nisu htjeli obratiti.

Da baš je to ono što čovjek neće: obraćenje. Odustajanje od vlastita puta i kretanje Božjim putovima. Obraćenje traži poniznost, kapitulaciju ljudske oholosti. Čovjek hoće od Boga biti autonoman, neovisan, tuđin u konačnici. Zamoliti, zvuči kao poraz. Kao priznanje vlastite nemoći. Do zadnjega će se čovjek truditi postići spokoj duše. Makar i Praxitenima, ako ne ide drugačije. Isus je svojim oholim suvremenicima rekao čak i to da im je otac đavao (Iv 8.44). Čovjek se često ponaša kao utopljenik kojemu je ponuđena ruka pomoći, a on ju odbija i pri tom proklinje cijeli svijet zato što se utapa. Je’li kolut za spasavanje uvjet? I je i nije. Ali kako ga god tumačili, jedno je sigurno: utopljeniče, prihvati ga, pa ćeš poslije o njemu filozofirati.

Objava

Mudrost se opravda djelima svojima! Ono bitno nije u promatranju i razglabanju (mudrima i razumnima je to skriveno) već u djelovanju. Mudrost se nije opravdala (tj. pokazala ispravnom) jačim argumentima u raspravi, boljom analitikom društvenog stanja, već u konkretnim djelima.

Gdje se to mudrost opravdala svojim djelima? Na križu. Pavao u 1. poslanici Korinćanima govori o svjetovnoj i božanskoj mudrosti. Za nj je razdjelnica među njima baš križ i vjera onih koju tu poruku prihvaćaju. I Pavao kao i Isus govore o ‘mudrima i razumnima’ koji zapravo bez objave o kojoj Isus govori ostaju ‘mudri i razumni’ ali još uvijek omeđeni granicama stvorenja, a ono je prolazno i propadljivo. Tek po križu se otvaraju vrata u svijet novoga stvorenja. I u toj točki čovjek kaže svoje odlučno NE Bogu. ‘Neću križ!’ On je, nastavlja Pavao ludost za Grke i sablazan za Židove, ali je istovremeno i spasenjska sila za one koji vjeruju.

Za kršćanstvo se kaže da je ‘objavljena religija’ ili ‘religija objave’. Ne čovjekov pokušaj da dopre do Boga, već Božja spasenjska samoobjava: Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a otkrio malenima. Da, Oče, jer se tako svidjelo tebi. A Pavao to isto samo drugim riječima ponavlja u 1. i 2. pogavlju poslanice Korinćanima.

Samo onima kojima je dano, a to su ‘maleni’ tj. nenapuhani i spremni, otvoreni za razumijevanje to biva otkriveno, ako vjerom prihvate poruku: Nego lûdē svijeta izabra Bog da posrami mudre; i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se nitko ne bi dičio pred Bogom. Od Njega je pak da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama postade mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude, kao što je pisano: »Tko se diči, neka se diči u Gospodinu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s