Napušten od ‘krvoločnog’ Boga?

Za danas, 13. nkg (u protestanstkom bogoslužju) nadaje se Psalam 13. Započinje riječima: ‘Dokle ćeš me Jahve zaboravljati?’ I 22. psalam, čiji se prvi redak pripisuje Isusu na križu započinje s tim bolnim uzvikom: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Svakom se čovjeku u trpljenju čini da ga je Bog zaboravio, osim dakako onih koji u Boga ne vjeruju. Težina trpljenja uzrokuje u čovjeku osjećaj da je od Boga napušten i zaboravljen. Aushwitcz je, kažu, dokaz da Bog ne postoji. Ne samo da je ostavio čovjeka, nego da ga naprosto nema. U trpljenju konc-logora mnogi su izgubili vjeru – ne nužno sami sami trpeći ali bivajući dio čovječanstva koje u kolektivnoj svijesti ta tragedija obilježila. Ali ponekad i bez trpljenja Bog izgleda dalek i šutljiv. Kako mi stojimo s tim?

Kad bi riječi psalmiste i svih patnika kroz povijest razumijeli doslovno, to bi značilo da Bog najradije napušta patnike. Da je Bog nemoćan pred bolom, trpljenjem, smrću i svakovrsnim manifestacijama zla. (Kao malu ali važnu digresiju spominjem Isusa kod Lazarova groba: on plače s ožalošćenima, ali tu ne staje: on znakom uskrisenja Lazara svjedoči kakav je Bog: Bog života!) Ne, doslovnost nipošto nije način na koji nam valja protumačiti ove riječi jer nas u tom slučaju ne dijeli puno do pristanka na govor o ‘mrtvome Bogu’. Te riječi svjedoče o osjećaju napuštenosti. Ima li ijednog patnika – vjernika koji u trenucima trpljenja nije barem pomislio (ako to već i nije izrijekom rekao, držeći to blasfemijom) da ga je Bog napustio? Ako je Bog napustio samo jednog čovjeka, nemamo više nade da svi mi nećemo biti napušteni. Tako je i sa smrću: zato što je Jedan oslobođen njezina zagrljaja, svi se mogu i smiju nadati životu.

Kakav je to Bog?

Današnje starozavjetno čitanje upućuje nas na tekst iz Postanka 22. 1-14. Abraham nakon, u najmanju ruku čudnog zahtjeva, biva ostavljen od Boga sa svojom mukom sve do trenutka kad u ruku uzima nož.

Je li ova priča o Abrahamu i žrtvovanju njegova sina Izaka najstrašnija, najmučnija biblijska priča? Jeziva svakako jest. Ključno pitanje koje će se ovdje nametnuti je: ‘Kakav je to Bog koji traži žrtvu voljenog djeteta?’ Traži li on to doista?

(1) Uobičajeno ovaj tekst razumijemo u kontekstu Abrahamove priče gdje je naglasak na vjeri tog čovjeka, a ovaj događaj svjedoči o vrhuncu kušanja njegove vjere. Sam tekst to izrijekom ne potvrđuje. Na kraju Bog kaže: ‘Vidim da si bio spreman…’

(2) Ova priča ponavlja ono što zakonodavac kazuje drugim riječima kad zabranjuje praksu žrtvovanja djece. Praksa žrtvovanja djece, kako bi se ‘umilostivilo’ božanstva, bila je uobičajena kod okolnih naroda. Nešto od toga su čak i Židovi prihvatili pa su zakodovac i proroci oštro istupali protiv takve prakse: ‘Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašći-vati ime Boga svoga. Ja sam Jahve! (Lev 18.21).

Abrahamova agonija

Od trenutka kad je Abraham postao svjestan zahtjeva da Izaka prinese na žrtvu, pa do trenutka kad je digao nož da izvrši nalog prošlo je najmanje tri dana. Abraham kreće na trodnevni put sa svojim slugama i sinom od negdje današnje Gaze (kaže se da je živio u zemlji Filistejskoj) pa do Jeruzalema (ako je Morija mjesto gdje je nekad stajao Hram, a danas džamija Dome of the Rock – zlatna kupola koja dominira Jeruzalemom). Što se sve motalo u glavi tog čovjeka još i prije no što je krenuo na put? Kakva je to bila noć kd je čuo nalog? Kako to rći Sari? Starici koja je na čudesan način rodila to dijete? Abraham je iskusio najdublju agoniju duše: Nakon toliko godina strpljenja u poznim godinama dobiva sina, a sad se od njega traži da ga žrtvuje. Mi, koji toliko brinemo za svoju djecu i na svaki znak bolesti trčimo doktoru, teško možemo razumjeti ovu priču. Teško se, ako ikako, možemo staviti u Abrahamovu kožu.

Siguran sam da je poželio dobiti još neko objašnjenje od Boga o smislu i potrebi te žrtve: ‘Možda nisam dobro razumio? Možda je to bio samo san? Ali Bog sad ne govori više. I taj izostanak Božjeg govora, čovjek doživljava kao ostavljenost, napuštenost od Boga. Uz to sin postavlja dosta nezgodno pitanje: ‘Gdje je janje za žrtvu? Što odgovoriti? Djeluje tako banalno: ‘Bog će se pobrinuti sinko!’

Uz svu svoju jezivost ona izaziva divljenje zbog Abrahamove spremnosti da učini nemoguće, najstrašnije. Da bude više vjernik u jednoga Boga (ma kako ga u tom trenutku ne razumio) nego da se zadovolji bilo čime što mu taj Bog daje.

I za razliku od Isusa gdje koplje ne biva zaustavljeno, nož u Abrahamovoj ruci u zadnji tren zaustavlja anđeo glasnim povikom. Bog je ponovo blizak. Abraham nije ostavljen. Božja se narav otkrila: Bog Abrahamov nije Bog koji uzima, već Bog koji daje. Bog ne traži žrtvu već povjerenje. Bog kaže: ja sam spreman sve dati tebi. A ti što si ti sreman dati meni? Kakvo je raspoloženje tvoga srca prema meni? Tražiš li me samo kad me trebaš ili si spreman poslušati i kad ja trebam tebe? Bog Abrahamov posebice ne traži žrtvovanje djece. Time Abrahamovi sinovi prekidaju s tradicijom žrtvovanja gnjevnim bogovima koje valja umilostiviti. Jer Abrahamov Bog i Otac Isusa Krista nije gnjevni, već milostivi Bog. Nije fer, kako smo nedavno slušali, već milostivi Bog kome je stalo da se svi ljudi spase.

Žrtve se događaju i moraju se događati zbog svijeta u kojemu živimo. Zato što se život na ovome svijetu, suočen s prijetnjom zla, može ostvariti jedino po žrtvi. I u najbanalnijim stvarima netko se mora žrtvovati da bi život cvjetao. Ne mislim pri tome na polaganje života, već naprosto na požrtvovnost kako bi ljudima oko nas bilo bolje. Spirala nasilja se prekida jedino žrtvom duhovno zrelih ljudi.

Za razmišljanje:

1. Kakva je moja slika Boga? Kako bih nekome na pola stranice papira opisao Boga u koga vjerujem?

2. Je li taj psalmistov usklik ‘Dokle ćeš me Bože zaboravljati?’ ikada prešao preko mojih usana? tj. jesam li se ikada tako osjećao(la)?

3. Što činim u trenucima Božje šutnje? Može li mi primjer Abrahama nešto reći? Nekako pomoći?

Jedna misao o “Napušten od ‘krvoločnog’ Boga?

  1. Veronika

    Pitanja su veoma dobra i poticajna za razmišljanje i zaista bi ovdje bilo lijepo pročitati različita životna iskustva na tu temu. A moja su otprilike ovakva :
    Bog je najveći mogući zagrljaj ljubavi koji čovjek može doživjeti.
    Od tog najvećeg zagrljaja proizlaze i sve ostale ljubavi nježnosti i strasti koje u životu proživljavamo od rođenja do smrti. Uzajamna ljubav i nježnost dojenčeta i majke , sve dječje i mladenačke ljubavi, ljubavi odrasle dobi i starosti. Koliko nam Bog dozvoli da mu budemo blizu, toliko možemo voljeti i sve drugo oko sebe.
    Naša patnja ne ovisi o situaciji u kojoj jesmo pa čak ni o fizičkoj boli koja nas muči, već o Duhu Svetome o količini svjetla koje nas momentalno rasvjetljuje.
    Kad je Isus doživio da ga Otac ostavlja , zaista je sve pomračilo , po čitavom svijetu. I zemlja se silno potresla . Ali to se moralo dogoditi zato da Božansko svjetlo uskrisujući Isusa obasja i sve oko njega, što je trebalo biti obasjano.
    Kad ja osobno doživljavam da me je Gospodin napustio, jedina mi je želja vječni san bez snova tj. ono ništavilo koje je izvan Gospodina o kojemu govori prorok Izaija 45,6 nek` se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo.” Ja sam Jahve i nema drugoga.
    I u tim trenucima sva očajna molim i uvjeravam Gospodina zbog čega bi sve bilo korisno da me nema i da me izbaci u to ništavilo , i što bi bilo sve bolje i korisnije na svijetu bez mene. Ali nakon tih teških trenutaka uvijek Božanska ljubav i svjetlost obasjaju moj život i sve probleme i zadatke na nov način,dobijem nove pouke i nova rješenja , a Njegova ljubav, nježnost i utjeha nakon tih doživljaja su neopisivi.
    I još nešto što se tiče Abrahamove patnje zbog poziva da žrtvuje Izaka.
    Kad Gospodin zove, bilo što da naredi , nije moguće odbiti. Ako čovjek momentalno i odbije nema mira ni spokoja dok to ne ostvari . PA makar se to činila i najveća ludost, nešto protiv svih poznatih i uvriježenih ljudskih shvaćanja zdravog razuma , protiv vlastitog opstanka i opstanka svojih najmilijih . Kao što je rekao prorok Jeremija
    20,7 Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava.
    Jeremija 20,9 I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al` tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s