Napušteni i mrtvi – nije baš neki poslodavac

Cijelo je 10. poglavlje Evanđelja po Mateju posvećeno poslanju učenika: Idite! U svijetu u koji su poslani neće biti dobrodošli i zato ih upozorava da budu ‘mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.

Tko su ti Isusovi? Oni koji idu! Kamo? Nedjeljom ujutro u crkvu? Ili u svijet? Jasno je, poslanje Isusovih nije ‘u crkvu’, već ‘u svijet’. Nedjelja ujutro je svakako dobro mjesto da se poslanici susretnu, ohrabre i zatim vrate zadatku.

U pročitanom odjeljku pojavljuje se glavni motiv: strah poslanih da će suprotstavljanje svijeta biti neizdrživo i Isusovo ohrabrenje.

Što će se događati Isusovim poslanicima?

* Izrugivanje – lažno optuživanje – zastrašivanje – odbačenost – nasilje – ubojstvo (smrt)

Tko želi u takvu službu? Tko će poći za takvim učiteljem? Tko će poželjeti doseći učiteljevu visinu? Tko želi takvog poslodavca? ‘Dosta je učeniku da bude kao njegov u čitelj i sluzi da bude kao njegov gospodar, čitali smo. Možda bismo mogli promijeniti učitelja? Mnogi jesu. Neki, kad ih je Isus upitao: ‘Hoćete li i vi poći?’ odgovoriše: ‘Ti imaš riječi života vječnoga’.

I o tome se ovdje radi: O životu i smrti. Prošle smo nedjelje razmišljali o opraštanju grijeha kao preduvjetu života. Ivanovo evanđelje završava (bez onog dodatka o Isusovu ukazanju na Tiberijadskom moru) riječima: ‘Ova su znamenja zapisana da povjerujete da Isus jest Krist – Sin Božji i da u imenu njegovu imate život. Kako zadobiti trajni život? Tako da se, kaže Isus, očajnički ne pokušava sačuvati ovaj. Da se ova prolazna egzistencija ne drži jedinim i konačnim čovjekovim određenjem. Da se po vjeri, prestane biti čovjek ‘odozdo’: ‘Vi ste odozdo, ja sam odozgo. Umrijet ćete u svojim grijesima ako ne povjerujete… tj. ne prihvatite ponudu ‘odozgo’.

Kako se nositi s tim zahtjevima?

* Otac zna i jako su mu važni (vrijedni) oni koji su u sinovoj misiji.

Isusovi sljedbenici nisu izuzeti od straha od odbačenosti i smrti. Odbačenost od društva je predvorje smrti. Zašto se prekršitelje zakona zatvara? Da im se oduzme sloboda i da ih se izolira od društva. Oni koji se i u zatvoru neprikladno ponašaju bivaju zatvoreni u radikalnu izoliranost: samicu. I to su dva velika čovjekova straha: strah od osamljenosti (preciznije: odbačenosti) i smrti.

Njegovi su mu sljedbenici mogli reći (zapazimo, ovdje je riječ o počecima Isusove službe): O kakvoj odbačenosti pričaš? Pa ti si mega popularan. Svi idu za tobom, pozivaju te u kuće. Slave te i časte. Uz to imaš moći od kojih zastaje dah. Tko ti što može? Nije teško pogoditi kamo se moramo okrenuti kako bismo razumjeli o čemu Isus govori. Križu, svakako.

Isusovo trpljenje na križu, iako pod dojmom filma poput Pasije, izgleda da je bilo neljudsko, ipak spada u ljudsko iskustvo. Bezbrojni drugi su skončali na križu pod istim uvjetima kao Isus. Također su kroz povijest mnogi umrli u strašnim mukama. Zato se svaki čovjek može identificirati s Isusovom smrću. Što se tu dogodilo? Najkraće: Sam Bog je u Isusu iskusio odbačenost i smrt. Istovremeno je u Isusu čovjek iskusio što znači napuštenost od Boga. Svaki se čovjek suočen s trenucima trpljenja i boli zapitao: zašto Bog ne odgovara? Zašto me je napustio? (Dovoljno je baciti letimičan pogled na Psalme, ali i svoje životno iskustvo: ‘Gdje je taj Boga, sad kad ga najviše trebam?’) Mi ljudi stvarno odbacujemo i danomice ubijamo Boga. On pak sa svoje strane, unatoč tome što je naš osjećaj napuštenosti radikalno stvaran (Isusov krik na križu o tome svjedoči, a nipošto nije bila riječ o igrokazu), nikad ne napušta čovjeka. ‘Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!’, rekao je Isus na rastanku svojim sljedbenicima. Treba li navoditi bezbrojne svetopisamske odjeljke koji navode Božja obećanja u kojima on obećaje svoju vjernost, svoju blizinu čovjeku? Posebice čovjeku koji trpi. Kakav bi to bio Bog koji napušta čiovjeka kad mu je najteže? Ja takvog Boga ne trebam. Hvala.

Isusova je agonija na križu bila utoliko teža što je za razliku od nevjernika, svoj život proživio u Božjoj blizini. Sjetimo se samo dvanaestogodišnjaka u Hramu: ‘Biti mi je u onome što je Očevo’. Sjetimo se riječi kod Lazarova groba: Oče ja sam znao da me ti uvijek uslišuješ’? Itd itd. I sad se događa nešto potpuno neočekivano: Otac otklanja svoj pogled s križa: ‘Nastade tama po zemlji od šestog do devetog sata’, kako bilježi Luka u svom evanđelju. Isus u potpunosti dijeli naše ljudske osjećaje napuštenosti.

Nekoliko puta Isus ponavlja: ‘Ne bojte se!’ Jesu li riječi dovoljne? Evanđelje koje mi danas držimo u ruci zapisano je i čitali su ga ljudi u zajednicama koje su nastale po Isusovu odlasku. Znali su ljudi za priču o tome što se dogodilo s onim koji je na križu uzviknuo u ime svih nas: ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?’ Znali su da Bog nikad ne napušta čovjeka bez obzira na stvarnost osjećaja napuštenosti. Kad bi ijedan čovjek makar i za trenutak bio od Boga ostavljen, nitko više ne bi imao sigurnost i jamstvo da neće i sam biti ostavljen. Prepušten smrti kao konačnom gospodaru. Baš o tome svjedoče Isus i njegovi apostoli: smrt još ima što za rećiali je ona i posljednji neprijatelj koji će biti pobjeđen (1 Kor 15.26), ali već sada znamo: konačnu riječ ima život. I to ne bilo kakav život: životarenje ili tehnologijom produženi život za nekoliko desetljeća, već život koga Pismo naziva ‘vječni život’: život u konačnom gledanju Boga!

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s