SSR

Prema Ivanovu izvješću nakon što su (vjerojatno) on i Petar vidjeli prazan grob, odlaze i te se večeri zajedno s ostatkom ekipe (bez Tome), puni straha, nalaze zaključani u nekoj sobi.

1. Strah je još uvijek dominantna sila u njihovim životima. Zaključana vrata to simboliziraju. Prestrašeni se čovjek uvijek zatvara, zaključava, povlači u sebe. Strah se u sobi mogao rezati škarama. Kod žena na grobu smo vidjeli ponešto drugačiju situaciju: one se suočavaju s vlastitim strahom. Možda su bile izložene nešto manjoj opasnosti jer se žene nisu ozbiljno doživljavale kao opasnost po sustav, ali unatoč tome njih nalazimo kako, iako prestrašene, odlučno koračaju ka grobu i suočavaju se sa svojim strahom.

Ovi ljudi, za razliku od žena kod Isusova groba nisu bili toliko odvažni, pa Isus dolazi k njima. Ulazi u njihov strah. I u jednom i u drugom slučaju jasna je Božja nakana za čovjeka: osloboditi ga straha – sile koja ga kontrolira i ne dozvoljava život u slobodi. Neki, manji dio će se sa strahom suočiti. Drugima valja pomoći i ‘uskočiti u njihov strah’ kako bismo im ga pomogli razbiti.

2. Sumnja ili nevjera; Tomi i njegovoj sumnjičavosti / nevjeri posvećeno je dosta teksta. Zašto? Zato što je to ključni problem s ovom pričom: Kako vjerovati da je netko uskrsnuo kad se to nikad nikome u povijesti nije dogodilo? Kaže neki dan jedan moj poznanik: nije mi problem vjerovati u sve što je plauzibilno i za što postoje dokazi. Govorimo li onda o istoj vjeri? Ključan je to problem za sve veći broj ljudi danas.

Čovjek nikad nije samo vjernik ili samo nevjernik. Nema vjernika bez nevjere, sumnje, krize vjere. A oni koji tvrde da su nevjernici zaboravljaju da u bezbroj situacija svoje povjerenje poklanjaju ljudima, pojavama i stvarima oko sebe. Bez povjerenja nema života. Ljudi raskidaju odnose ((pred)bračne, poslovne…) kad nestane povjerenja. Povjerenje je temeljno za odnos.

Odbija li Isus Tominu sumnjičavost, njegov, rekli bismo danas, racionalizam? Danas je zapadni čovjek baš to: vjerovati ću u to ako je prihvatljivo i dokazivo. Što je bilo s ostalom desetoricom? I oni su vidjeli pa povjerovali. Ne odnose se dakle na njih riječi: Blaženi oni koji ne vidješe, a povjerovaše! Skoro bih bio sklon, zatvoriti navodnike prije riječi ‘blaženi’ i zadnju rečenicu razumjeti kao Ivanov komentar, pohvalu upućenu zajednici kojoj piše ovo evanđelje. Oni su ti koji nisu vidjeli, a uzvjerovali su.

Iz rečenog je razvidno na što prije svega mislim kad kaže vjera. Mislim na povjerenje. Svakako, vjera ima i svoj racionalni sadržaj koji se prenosi, vjeronaukom, propovijedanjem, pisanjem / čitanjem knjiga, predavanjima i sl., ali ovdje vjerovati znači, kako Ivan završava ovaj tekst, imati povjerenje, prihvatiti kao životno važno svjedočanstvo da je: Isus Krist, Sin Božji, te da vjerujući imate život u imenu njegovu.

U što kršćani vjeruju? Naš će odgovor odmah biti: ne u što, već prvenstveno u koga? U živoga Boga i dobroga Oca koji nam se objavio u svom Sinu Isusu Kristu. Toma je bio pred Izazovom povjerovati da je Učitelj uskrišen iz mrtvih. Shvatljiva je to muka.

A mi? A naši suvremenici? Ljudi ne ustaju iz mrtvih, bolesti i smrt zatiču i pravednika i nepravednika. Kako povjerovati u onoga koga ne vidjesmo? Zato što je negdje zapisano? Svakako, zajednica Ivanovih čitatelja je povjerovala apostolovim riječima iako sami nisu vidjeli Uskrsloga. I tu ih Ivan Isusovim riječima pohvaljuje. Nama danas svakako o Isusu ostaju zapisi – evanđelja: svjedočanstva onih koji su s njim podijelili nekoliko godina svog života i koje su trajno obilježile i njihove živote. Ali i susret. Kako je on moguć? Prije svega – Uskrsli je živ. Duh nam ga Sveti uprisutnjuje. Poziv na obraćenje živ je i danas: Onaj tko traži taj nalazi, tko kuca tome se otvara.

3. ‘Radost’ ustupa mjesto strahu kad susretnu Uskrslog! No, kakav je on? Ranjen: Pokaza im svoje ruke i bok. Rane stvaraju nelagodu. Mnogi ne mogu vidjeti krv i rane. Zato ‘radost’ pod navodnicima. Prisjetimo se od prošle nedjelje: u Uskrsu nema ničeg trijumfalističkoga. Uskrsli inzistira da baš ta slika – on ranjeni – ostane u njihovim umovima. Mnogi ne žele vidjeti mrtvaca da im ne ostane ‘loša slika’ o pokojniku. Isus pak inzistira da vide rane, da im trajno ostane upisano u svijesti da služiti Bogu znači nositi svoje rane. Da se bude ‘ranjeni iscjelitelj’. Mi bismo se dakako htjeli riješiti vlastitih rana. No, Pavao piše: ‘Uvijek u tijelu pronosimo umiranje Isusovo, da se i Isusov život u našem tijelu očituje. (2 Kor 4.10).

Pogledajmo sebe. Koje rane nosimo? Možda neke još krvare. S takvima se ne služi ljudima. Ono što nam je potrebno nije plastična operacija da ih prikrijemo, već snaga Uskrsa da ih zaliječi i da baš s njima služimo ljudima. Ne kao super heroji, već kao oni koji razumiju što je ljudska patnja i bol. Kao njezini sudionici ali ne u beznadežnosti situacije već s nadom da će Duh Onoga koji Isusa uskrisi od mrtvih obitava u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela po Duhu svojemu, koji obitava u vama (Rim 8).

Audio verzija nalazi se ovdje:

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s