Ja sam znao da me ti uvijek uslišuješ

Ivan 11. 1-45

Lijepo nam je čitati junačke priče poput ove kad Isus uskrisuje Lazara. Posebice ako smo i sami pogođeni situacijom smrti. Tada volimo čuti da je barem jednom ta strahota zvana smrt pobijeđena, da barem jednom nije imala posljednju riječ, da joj je barem jedan umaknuo. Sestrinska se tuga pretvorila u čuđenje i radost. Mnoštvo je ostalo zabezeknuto. Jednom riječju happy end.

I onda film završi i mi se nađemo u svojoj svakodnevnici koja je jako daleko od onoga što ovdje piše. Slabosti, bolesti, svađe, sukobi i ratovi, obespravljenost, dužničko ropstvo i smrt i dalje jednako snažno obilježavaju naš svijet. Smrt u ovoj stvarnosti uvijek ima posljednju riječ, tj. sve živo mora proći kroz iskustvo smrti. Ne postoji način da se to izbjegne. Ni Isus nije bio izuzetak od toga. I on, koji reče, ‘Otac uvijek uslišuje’ ne biva uslišan kad se sam našao pred vratima smrti: ‘Oče, ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež…’ Način pobjede smrti nije da ju se izbjegne nego da se s njom suoči. Da se prođe putem koji je ona zacrtala i da joj se onda otme zarobljenike: ‘Uzašavši na visinu povede sužnje’ (Ef 4.7).

Pa ipak, Isus riječi ‘Ja sam znao da me ti uvijek uslišuješ’ nisu bile proizvoljno ili lažljivo rečene. Izrekao je ono što je za nj bila stvarnost. Postoje i trenuci Božje šutnje, ali za Isusa život nije bio iskustvo Božje šutnje i skrivenosti, već baš iskustvo govora. Sam reče da je ono što govori čuo od Oca i da je ono što čini vidio u Oca. Božja šutnja je za Isusa bio izuzetak, a nipošto pravilo. Zapravo bismo mogli reći da ga je Božja šutnja natjerala u očaj: On koji je bio naviknut na Božji govor doživljava da Bog ne odgovara na njegove molitve… Čini se da je danas daleko veći naglasak na Božjoj transcendenciji nego imanenciji. One koji znaju reći: ‘Bog mi je rekao’ zna se gledati kao na čudake, jer naša civilizacija ne očekuje da Bog govori. Naša je civilizacija pristala na govor o ‘mrtvome Bogu’.
Odnos čovjeka Isusa s onim koga je zvao svojim Ocem bio je odnos bez grča, ne iz dužnosti i ne iz osjećaja krivice.
Što mu je omogućavalo takav odnos?

Temeljno povjerenje u Oca. Sam početak javne službe bio je obilježen glasom s neba: ‘Ovo je Sin ljubljeni u njemu mi sva milina’. Na vjeri u tu riječ koja je došla s neba, Isus je gradio svoj život i svoju službu. To je sinovstvo (sjetimo se pustinje) bilo stalno na kušnji. ‘Ako srušim njegovo povjerenje u dobroga Boga’ uspio sam u svojoj nakani’, mislio je i još uvijek misli napasnik, đavao. No, kako je Isus hranio taj svoj odnos sinovstva s Bogom?

Molitvom. Malo nam evanđelja govore o tome što je molio. Bilježe samo da je bio čovjek molitve kome nije bilo strano provesti noć u molitvi. Često je i dugo molio u pauzama služenja ljudima. Da sam ja pisao evanđelja svakako bih nastojao uključiti opis Isusove molitve. No, budući da nam evanđelja malo o tome govore, ostaje nam imaginacija, ostaje nam osobno istraživanje tog, smijem li reći, fenomena?

Pobjeda nad smrću je moguća samo tako da se i ‘kroz dolinu sjene smrti’ prođe s povjerenjem u onoga tko ima ‘štap i palicu’ (Psalam 23). Uskrsnuće Lazara nam je samo mali putokaz: ‘Ja sam znao da me ti uvijek uslišuješ’, tj. ‘Uvijek sam imao povjerenja u tebe, a ti si se uvijek pokazivao kao vjerni Bog.’ 

Audio verzija nalazi se ovdje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s