Na neprijateljskom teritoriju

Ivan u svom evanđelju prepričava Isusov susret sa ženom Samarijankom. Za njega, Židova, boravak je to na neprijateljskom teritoriju. Mogao ga je izbjeći kao i svi drugi Židovi. Pa ipak odlučuje proći njime. Iskoračiti.

Nacionalno se pitanje pojavilo kao prvotno pitanje: ‘Kako možeš ti, Židov…? Obično tu razgovor prestaje. To ‘kako možeš ti…’ se sa svakim novim pitanjem i odgovorom samo produbljuje. Povijest nas sustigne u dva koraka. Stare optužbe i predrasude dobivaju novi zamah i živost. Zid razdvajanja Isus prelazi tako što započinje razgovor o:

1. Zajedničkom interesu i potrebi – vodi. Isus razumije ženu jer je i sam umoran i žedan. Oko pitanja vode se temeljno razumiju. Oboma je jasno koliko im je u tom trenutku voda potrebna. Ali ne samo fizičkoj već i voda od koje se ne žedni. Ali ima i nečeg nerazumljivog na prvu u izrazu ‘živa voda’ i odatle kreće razgovor.

2. Njezinoj potrebi – mužu, tj. potrebi za ljubavlju i prihvaćenošću. Ako smo zadovoljni s partnerom u vezi, ne mijenjamo ga. Doduše i onda kao i danas, nije svako nezadovoljstvo s partnerom kod svih jednako snažan razlog za promjenu. Kod nje je šesti bio na redu. Nemoguće je reći gdje stvari nisu štimale: kod njih ili nje. Ali je jasno da je žena imala problem. Veliki problem. Isus ga ne ignorira. Ali i ne prenaglašava. Nije sve sveo na taj aspekt njezina života.

3. Univerzalnom ljudskom traganju za transcendentnim – kultu. Isus ne bježi ni od ovog teškog, prijepornog pitanja usred ‘neprijateljskog teritorija’. No, ne čini to prije no što se ozbiljno pozabavio ‘zemaljskim’: vodom i ljubavlju. Tek onda na red dolaze prijeporna teološka pitanja. Tek kad se čovjek osjeti prihvaćen, može raspravljati. Ako nema tog osjećaja prihvaćenosti on se zatvara jer ne želi ispasti glup, ne želi izlagati svoje slabe strane i sl.: ‘Vi se klanjate onome što ne poznajete, a mi se klanjamo onome što poznajemo, jer je spasenje od Židova!’ Ne srami se svoje spoznaje. Ne boji je se izreći. Ali i to njegovo židovsko uvjerenje o ispravnosti kulta u Jeruzalemu, on nadilazi: ‘Ni tu, ni tamo, već u Duhu i istini. Zato je njegovo upoznavanje sa ženinim suseljanima završilo s onim: ‘ostani još kod nas!’ Zato što je nadišao nacionalno i religijsko, i Židove i Samarijance pozvao na kult ‘Duha i istine’. Nije ostao ukotvljen u trenutno postignutoj spoznaji.

Isus ne bježi od prijepornih pitanja ali mu je ponajprije važna sama žena. Kad i ako se u njoj zbije promjena, dobiven je cijeli ‘neprijateljski teritorij’. I baš se to u konačnici zbilo. Promjene idu po čovjeku, a ne po sustavima: Zapazimo da je kraj ove priče takav da su ga ‘neprijatelji’ molili da kod njih ostane još neko vrijeme.

Razmišljao sam o ovom tekstu u kontekstu naše stvarnosti: nedavno je u ‘Ex Librisu’ bio okrugli stol potaknut knjigom Miroslava Volfa ‘Javna vjera’. Između ostaloga rečeno je: ‘Vjernici se povlače u paralelni svijet.’ I još: ‘vjera bi trebala donositi opću korist!’ ‘…hrvatska javnost zasićena je vjerskim govorom koji nije oslobađajući, niti preobražava društvo, a kamoli da u njega unosi vrijednosti na kojima religija i počiva.’ (Drago Bojić, Sarajevo). Nije li uistinu tako?

Odrasli smo i odgojeni u uvjerenju da se naša vjera tiče crkvenih sastanaka i do neke mjere odgovornog ponašanja na poslu, ali bilo kakvo zauzimanje za opće dobro koje bi bilo vjerom nadahnuto, za nas je strano. Tako mi ‘mali’. A veliki nemaju potrebu otvarati dijalog jer se osjećaju kao oni koji imaju vlast, a vlasti, znamo, dijalog nije potreban. Ozbiljna su to pitanja, pa i optužbe. Ozbiljna pitanja zato što u suvremenom liberalnom društvu prisutnost religije u javnosti nije sama po sebi razumljiva. Postoji dobar broj onih koji bi zabranili svaki glas Crkve u javnosti. Zato je osmišljena prisutnost vjere u javnosti velik izazov za one koji se smatraju Isusovim sljedbenicima.

No, zar se i kritičari religije, kad odbijaju svaki dijalog s njom jer u njoj vide sve konzervativno, nazadnjačko, pa čak i fašistoidno i mrziteljski, ne ponašaju na isti način kad dolaze na ‘oslobođeni teritorij’ po pljesak (V. Ivančić na tribini u Rijeci)? Hrabri trebaju iskoračiti na ‘neprijateljski teritorij’ i na njemu biti ‘junaci’. Na ‘oslobođenom su teritoriju’ svi junaci. Mogu li Isusovi sljedbenici biti ti junaci? Ne religiozni ljudi, ne ljudi knjige, već baš oni ‘nanovorođeni’ (Nikodem), oni koji su krenuli Isusovim putem?

Želi li svijet čuti taj govor? Iz onoga što je rečeno na okruglom stolu ispada da bi želio (ali i to je izrekao čovjek Crkve – D.B.), ali evo, nema se što čuti. Ja pak mislim da svijet ni danas, baš kao ni u Isusovo vrijeme taj govor ne želi čuti – ‘ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo’. Možda obespravljeni još nekako, ali vlastodršci i kreatori javnoga mijenja sigurno ne. No, ni uz tu ogradu, tj. svijest o pravom stanju stvari – nevoljkosti svijeta da čuje Riječ, Crkva nije izuzeta od zadatka da formulira govor koji današnji svijet može razumjeti. Druga je stvar želi li ga razumjeti i sasvim treća je li spreman po tome živjeti, tj. obratiti se, kako je Isus pozivao svoje suvremenike. Govor Crkve bi trebao biti govor o ‘novome stvorenju’, proročki govor. Riječ koja poziva na ‘novo rođenje’, na duhovnu preobrazbu. A za duhovnom preobrazbom svijet silno žudi.

Koji to onda govor Crkve svijetu ne bi bio ‘govor koji nije oslobađajući, govor koji ne preobražava društvo’? Isusov susret sa Samarijankom je dobar putokaz:

(1) Isus je ‘u koži’ osobe s kojom razgovara. On nije ni kritičar, ni satiričar, ni profesor, ni političar. On putuje životom i na tom putu, doživljavajući nepogode puta, razumije svoje suputnike. Crkva koja ne sudjeluje u potrebama svijeta nema za nj poruku.

(2) Govor o ‘vodi života’ i to ne kao govor knjige već kao utjelovljeni govor – to o čemu Crkva govori je stvarnost prije svega za nju samu: ‘Bit ćete mi svjedoci’. Svjedoci su oni koji su sudjelovali u onome o čemu je riječ.

(3) Prihvaćanje čovjeka – Isus nije odbacio ženu zbog 6 muževa iako je to društvo učinilo. Isus o njezinu stanju ne govori kao o fenomenu preljuba, već kao ženi koja je svojim stanjem duboko povrijeđena i nezadovoljna.

(4) Bez straha, ali i bez arogancije izreći, posvjedočiti svoju vjeru, a pri tom, što je i najteže, biti spreman nadići svoju trenutnu spoznaju. Da, ‘spasenje dolazi od Židova’, ali se u tome ne iscrpljuje: ‘U Duhu i istini se valja klanjati Ocu, a ne u Jeruzalemu.’

Audio verzija nalazi se ovdje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s