Oprosti mi Stari – umjesto In Memoriama

Iz autobiografske pripovijetke ‘Poći nam je zar ne?’ povodom odlaska u vječnost onoga koji mi je podario zemaljski život.

Čuvši to, starcu na um pade jedan neugodan događaj iz njegove mladosti. Otac je, po već tko zna koji put došao kući pijan i počeo maltretirati ukućane. Najprije verbalno, no nakon što su alkoholne pare snažnije počele obuzimati mozak, i fizički. Najednom su bančenja završavala fizičkim obračunom u gostioni. Ali u kući se to nije moglo zvati obračunom jer je uvijek jedna strana, ona slabija, trpjela. Taj put je mladiću prekipjelo i zatražio je od oca da prestane. Pritiješnjen u kut, ne znajući kako sebi i drugima opravdati svoje bezumno kričanje i teroriziranje, posegnuo je za najsnažnijim argumentom koji je imao: šakom. Udario je sinu pljusku. Ali to više nije bio dječak već mladić koji je dugo godina potiskivao u sebi nemoć da nasilniku stane na put. Bilo je to vrijeme dok nisu postojali hrabri telefoni. Dok nije bilo udruga i zakonskih kazni za zlostavljanje u obitelji. Svatko je bio prepušten svojim argumentima. Najčešće argumentima sile, jer su oni jedini koji neki razumiju.

Ni sekundu nakon što je pao prvi šamar, zrakom je fijuknuo drugi šamar i bolno se spustio na očevo lice. Nije to dakako bila fizička bol, koliko nagla, trenutačna spoznaja da je tiraniji došao kraj. Da dječarac, sad već skoro čovjek, može uzvratiti istom mjerom, da je bespomoćna mati dobila obranu. Prostorijom je zavladao muk. Zakrvavljeni očev pogled, u hipu se razbistrio. Kao da mu je sve postalo jasno.

Poput poraženog mužjaka povukao se s bojišnice i legao u postelju.

– Imao sam pravo – mislio je mladić – jedino što se moglo učiniti. Ponavljao je tu misao želeći nesvjesno da ona saživi s njim. Ali nije išlo.

Prolazili su dani. Komunikacija između oca i sina je prestala. Nisu se gledali. Sin je živio u uvjerenju da je on u pravu. Otac je bio povrijeđen i ni u snu mu nije padalo na pamet da je možda vlastitim ponašanjem izazvao udarac.

– Očinski autoritet ni s čim ne smije biti doveden u pitanje. Time se ruše temelji društva – razmišljao je sljedećih dana dok mu je alkohol i dalje gospodario umom. Sin pak, koliko god se trudio da zaboravi, minimalizira i opravda svoj postupak, nije imao mira.

– Jesi li se ispričao ocu? – pitao ga je stric? – Ne zato što je otac bio u pravu, već zato što si ti bio u krivu. – dopunio je i tako već neugodno pitanje.

–  Zar da se ja ispričam – nije se dao momak, pun novog samopouzdanja zato što je zaustavio nasilnika.

Mislio je da se cjela povijest okrenula, da su napokon svanuli ljepši dani, bez batina i beskrajnih vikanja.

– Neće li – pitao je pomalo izazovno – otac ispriku shvatiti kao slabost. Kao dopuštenje da nastavi s maltretiranjem? Očekivao je potvrdan odgovor.

– To nije tvoja briga – odgovarao bi stric.

Kao hladan tuš sručio se odgovor na njegovu dušu. Opasno se ljuljala krhka samouvjerenost u ispravnost postupka. Lomio se mladić u duši, ali ipak nije pristajao na poniženje ispričavanja.

– Pa što ako više nikad ne prozborimo ni riječ? No, ni ove koje su do sada izrečene nisu bile riječi. Barem ne riječi koje bi sin očekivao od oca. Moglo se i bez njih. Moglo se i bez njega. Bila je to misao mlade osobe koja još nije znala što je život. Ipak se u njemu polako stvarala odluka, rješenje bolne situacije.

– Poći ću u sobu i tiho ga zazvati. Ako spava, nikome ništa. Zaboravit ću na sve. Bit će to znak s nebesa da sam bio u pravu. A ako se javi? Vidjet ćemo što će biti. Ova odluka zasjala mu je kao jedino moguće rješenje. Njegov je otac u pitanju. Dok mu je srce lupalo u grlu, otvorio je polako vrata, nadajući se da otac spava. Tiho ga je zazvao:

– Tata!

Istog se trenutka upalilo svjetlo. Kao da je otac čekao samo taj poziv. Možda i jest. Danima, mjesecima.

– Tata, oprosti mi… grč je stegnuo glasnice, ali dalje nije trebalo. Stari nasilnik i mladi-bit-ću-nasilnik pali su u zagrljaj jedan drugome. Obojica su prepoznala svoju krivnju, osjetili su to istog časa i zakopali staru priču. Otac, koji je bio zlopamtilo i spočitavao stvari stare trideset godina, nikad više nije spomenuo taj događaj.

Oprostio ga je od srca i zaboravio.

– Hoćeš li dječače zaračunati nanesenu ti bol i snivati o pogodnoj prilici da ‘naplatiš dug’? Možda ćeš se osjećati preslab za osvetu pa ćeš upadati u depresiju i lijevati gorke suze po cijeli dan? Možda ćeš jednoga dana čuti Učiteljev naputak: ‘Ako vi ne oprostite, ni vaš Otac nebeski neće oprostiti vama’.

Praštanje ima veze s prošlošću. Ona je otraga i najmanje ima smisla ostati na nju navezan u nepraštanju. Oprostiti znači osloboditi se.

4 misli o “Oprosti mi Stari – umjesto In Memoriama

  1. Veronika

    6 Jahve čini pravedna djela
    i potlačenima vraća pravicu,
    7 Mojsiju objavi putove svoje,
    sinovima Izraelovim djela svoja.
    8 Milosrdan i milostiv je Jahve,
    spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
    9 Jarostan nije za vječna vremena
    niti dovijeka plamti srdžba njegova.
    10 Ne postupa s nama po grijesima našim
    niti nam plaća po našim krivnjama.

    11 Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
    dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
    12 Kako je istok daleko od zapada,
    tako udaljuje od nas bezakonja naša.
    13 Kako se otac smiluje dječici,
    tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.
    14 Jer dobro zna kako smo sazdani,
    spominje se da smo prašina.
    15 Dani su čovjekovi kao sijeno,
    cvate k’o cvijetak na njivi;
    16 jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
    ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
    17 Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje
    i njegova pravda nad sinovima sinova,
    18 nad onima što njegov Savez čuvaju
    i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s