Jedan staromodan tekst

Žene, budite podložne muževima, kako dolikuje u Gospodinu. Muževi, ljubit svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, jer je to ugodno u Gospodinu. Očevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne postanu malodušna. Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare u svemu; ne samo dok ste im na oku, kao oni koji se ulaguju ljudima, nego s priprostošću srca, bojeći se Gospodina. Što god radite, činite to zdušno kao Gospodinu, a ne kao ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu – baštinu. Gospodinu Kristu služite. Onaj će, doista, koji nepravdu čini dobiti ono nepravedno što je učinio, te nema pristranosti. Gospodari, dajte svojim robovima ono što je pravo i pošteno, znajući da i vi imate Gospodara na nebu. (Kol 3.18 – 4.1)

Ah, ti stari tekstovi. Staromodni čak. Podložnost žena, poslušnost djece i robova, strah Gospodnji. A danas više ništa nije tako. Ne bi li trebalo prepisati ove tekstove, osuvremeniti ih ili ih jednostavno preskočiti, zaboraviti, odbaciti kao zastarjele i nerelevantne?

U čemu je problem s ovim tekstom? U tome što u njemu prepoznajemo hijerarhijski strukturirano kućanstvo (i društvo u konačnici), prepoznajemo u njemu pitanje autoriteta. Mi zapadnjaci od toga zaziremo ‘kao vrag od tamjana’, pa nam ovo: ‘budite podložne, slušajte u svemu’, zvuči tako neprihvatljivo, anakrono i u konačnici nemoguće.

Tradicionalno shvaćanje društva i autoriteta su danas pod velikim upitnikom. Svi govori su naizgled jednako vrijedni. Emancipirane žene, djeca koja se rađaju s ‘malom maturom’ i od kojih učimo, slobodni radnici na tržištu rada, smjenjivi predsjednici … Ne tako davno pod jednim su krovom živjela tri naraštaja. U bogataškim obiteljima i služinčad. Danas pak samo dva naraštaja. Prečesto i nepotpuna. Rastavljene obitelji, djeca koja su prepuštena jaslicama, vrtiću, školi, ulici. Djeca koja hodaju s ključem oko vrata jer ih doma, po povratku iz škole nema tko dočekati osim TV-a, Interneta i igraćih konzola. Supružnici koji se viđaju vikendom ako su slučajno slobodni. Stari roditelji ako ih još služi snaga i pamet u nekom svom domu ili pak u domu za umirovljenike ako su snage otkazale. Danas je situacija sve samo ne tradicionalna. I s tom se situacijom Crkva treba suočiti.

Ništa od ovoga ne kažem kao osudu, već naprosto kao konstatiranje činjeničnog stanja stvari i kao izazov nama da ne zanemarimo stvarnost u kojoj velika većina ljudi zapadnih društava živi. Što nam u takvom svijetu ima reći pročitani tekst?

Pročitani tekst ima smisla samo ako ozbiljno čujemo zadnje pročitane riječi: ‘znajući da i vi imate Gospodara na nebu’, tj. poglavar obitelji nije bez poglavara na nebu. Ni u kojem si trenutku ne može priuštiti samovolju i takvo postupanje koje, ukoliko je loše, ne bi bilo sankcionirano. Ali ne samo on, već sve karike u tom lancu moraju računati da moraju položiti račun ‘onome u koga nema pristranosti’. Ali budući da je danas ‘Bog mrtav’, da nam on, kako se drži, ne treba da bismo razumjeli svijet i organizirali ljudsko društvo, moramo ‘odnose u kućanstvu’ drugačije utemeljiti. Ali to je zadatak onih koji će odmahnuti rukom na pročitani tekst, a ne naš danas. Ravnopravnost (primjerice spolova) je nemoguće postići kažu kritičari ovog modela, ukoliko postoji bilo koji oblik hijerarhije jer ona podrazumijeva dominaciju, a često i diskriminaciju.

A je li moguće imati bilo koji oblik ljudskog društva bez nekog oblika hijerarhije? Bi li funkcioniralo bilo što da ne postoje mjerila, nadređeni, podređeni? Kako bi funkcionirala vojska da nema strukture koja podrazumijeva naredbodavca? Postoje li s pravom predsjednici, šefovi, učitelji? Ili da ukinemo sve, i svakome, bez obzira na sposobnosti, obrazovanje, iskustvo i druga mjerila damo jednako pravo odlučivanja o svakom pitanju?

Promovira li ovaj model represiju prema bilo kome? Što nam kazuju naputci ‘glavi kuće’: ljubite i ne budite osorni (prema ženi), ne ogorčujte (djecu), dajte što je pravo i pošteno (robovima)? Gdje je tu diskriminacija, represija, nepoštivanje, gaženje prava i slično za što se olako optužuje ovaj model? Svakako, čim Pavao o tome piše, znači da je postojala i osornost i neljubaznost i nepravednost i kojekakvo drugo neprihvatljivo ponašanje, ali baš kao što ne rušimo odmah državu jer postoje slabosti u društvenom i državnom ustroju, tako ne rušimo ni ‘kućanstvo’, tj. brak i obitelj zbog mnogih slabosti koje uočavamo.

Naputak robovima onog vremena nije bez neke veze s današnjim radom: raditi kao Gospodinu, odgovorno, vrijedno, bez zabušavanja, krađe … Jer, koliko je radnik slobodan kad ima kredit? Koliko je slobodan kad se razboli i ne može više vraćati kredit? Dostiže li slobodu kad izgubi krov nad glavom jer zbog ovrhe biva izbačen iz svog doma? Je’l tada konačno slobodan od plaćanja računa i drugih materijalnih obveza koje donosi krov nad glavom?

Ne podsjećaju li primjerice suvremeni sportaši na negdašnje robove u arenama? Kouassi (nogometaš Hajduka na odlasku), reče: ‘Bit će mi žao napustiti Hajduk, ali znam da se mene neće puno pitati … Zar nitko neće ništa pitati slobodnog čovjeka? Razmišljajući neki dan o ovom tekstu, dođe mi pod ruku izjava glumice Candace Cameron Bure: ‘Volim to što je moj muškarac vođa. Želim da vodi i da bude glavni u našoj obitelji. Glavne odluke su na njemu, ali to ne znači da ja nemam svoje mišljenje i da ga nemam pravo izraziti. Apsolutno imam, no on je taj koji ima zadnju riječ. Teško je imati dva autoriteta. To ne funkcionira u vojsci. Jedan je predsjednik. Mi smo jednaki u važnosti, ali smo različiti što se tiče naše uloge u braku’.

Neće se, dakako sve, a možda ni većina, žena složiti s ovom izjavom, jer će se osjećati diskriminiranima, ali nam život pokazuje da izostanak autoriteta u kućanstvu ne može proći bez posljedica. Žene su zadovoljne zbog mogućnosti obrazovanja, karijere itd. ali istovremeno je na njih stavljen dvostruki teret: posao, kuća, djeca, a to nije uvijek lako pomiriti i često stvari pucaju. Muškarci su sve manje muškarci, a žene sve manje žene.

Nema li neposluh djece isto tako neku cijenu? Nije li, primjerice, stradavanje Luke Ritza, dečka koji je u Zagrebu bez ikakva razloga pretučen i koji je umro od posljedica toga, rezultata nereda u obitelji i društvu? Neki će reći da nije, ali ja mislim da je ova riječ koja nas poziva da promislimo što i kako radimo jer nam je položiti račun sucu u kojega nema pristranosti, dostojna našega povjerenja.

Da se nitko ne uzdiže preko mjere koja mu je dana. Da djeca ne pokušavaju biti odrasli, da robovi ne pokušavaju biti gospodari, da žene ne pokušavaju biti muškarci, da gospodari ne pokušavaju biti bogovi, nedodirljivi gospodari koji odlučuju o životu i smrti drugih. Umjesto toga obitelj bi trebala biti mjesto sklada, škola pomirenja i nadahnuće društvu kojega je, uostalom, i temeljna ćelija.

Jedna misao o “Jedan staromodan tekst

  1. Veco

    Haha ali ne može se gledati toliko izolirano svijet! Ne može se ženi ‘dopustiti’ obrazovanje i karijera a da im se paralelno ne omogući pravedna razdioba ‘kuća, djeca’ elementa! To je smisao ravnopravnosti. I da, moguć je suživot bez hijerarhije… O nekim stvarima je nadležan jedan, o nekima drugi, a u ostalima se vlada konsenzusno i/ili kompromisno. Relativiziranje stvarnosti u cilju opravdavanja liturgijskog teksta koji je u vrijeme kad je napisan bio (napredan i hvalevrijedan) pokušaj reguliranja lošeg društveno sustava je potrošena energija. Odlična retorička vježba, i ništa više.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s