Što je ostalo od Riječi?

U više je navrata i na više načina Bog nekoć govorio ocima u prorocima; u ove posljednje dane progovori nam u Sinu, koga postavi baštinikom svega, po kome i svjetove sazda. On, koji je odsjev Slave i otisak njegova bića, sve nosi svojom silnom riječju; pošto izvrši očišćenje od grijéhā, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko veći od anđela koliko je uzvišenije no oni baštinio ime.’
Heb 1.1-4

‘Govor u prorocima’ je bio govor živih ljudi svojim suvremenicima. Zašto su proroci govorili? Zašto su bili slani? Biblijska priča o čovjeku je priča o velikom nesporazumu. Ali istovremeno i priča o Božjoj ustrajnosti da se taj nesporazum prevlada. A za sporazum je potreban razgovor, dijalog. I o tome je riječ. Riječ je o Riječi, o Bogu koji govoraše u prorocima, koji govoraše u Sinu. Nama ostaje pitanje: govori li i danas? Vratit ćemo se na proroke. Danas, na Božić, razmišljamo o Sinu i njegovu mogućem govoru danas. 

Kad je Sin progovorio njegovi su suvremenici čuli tu Riječ. Neki su je prihvatili neki odbacili. Nakon posljednjih starozavjetnih proroka slijedi tzv. ‘400 godina Božje šutnje’ do vremena Ivana Krstitelja. A što je nakon Isusa Krista, do danas? Je li u pitanju 1900 godina tišine? Izgleda da je, barem za nas protestante koji kažemo ‘sola Scriptura’: Sve što o Bogu znamo i što nam je on imao reći, nalazimo u Pismu. Doduše tu se još ubaci i prstohvat Duha Svetoga, ali živih prenositelja Riječi nema, osim kao tumača Pisma. Pismo se na neki način doživljava kao sjećanje na Sina. No, u Sinu smo Božji govor doživjeli kao osobni govor. Ne kao govor knjige već kao govor Čovjeka. Ne kao sjećanje već kao govor sada.

Kako da svijet danas čuje Božji govor po Sinu? Ne ‘o Sinu’ već baš ‘u ili po Sinu’? ‘Moju su riječ držali i vašu će držati’ – njegove su riječi. Sljedbenici Isusa Krista sabrani u živom organizmu, koji zovemo Crkvom, svjedoče Riječ. Riječ tijelom postade – nužno moramo razumijevati: ‘Riječ tijelom postaje’ da bi bila živa Riječ. Inače je to riječ povjesničara, filozofa, književnika, teologa, crkvenih uglednika, a u Božiću prepoznajemo da je Bog tu Riječ objavio po malenima, da je ‘u ustima djece i dojenčadi sebi slavu priredio’. Riječ se uvijek nalazi na najneočekivanijim mjestima. U Betlehemu, ne u Jeruzalemu.

Kome to Crkva ima govoriti Riječ? Kakav je to današnji čovjek? Moderni si čovjek voli tepati da je stekao autonomiju od Boga. Jedan je to od dosega moderne. Misaonog strujanja koji svoje začetke ima u posttradicionalnom, postsrednjevjekovnom razdoblju, označenim pomakom od feudalizma (ili agrarnog) ka kapitalizmu, industrijalizaciji, sekularizmu, racionalizmu, nacionalnoj državi i njoj pripadajućim temeljnim institucijama i oblicima nadzora.’ Kad tome dodamo neslućeni uzlet znanosti i njezina djeteta – tehnologije, za tumačenje svijeta i život u njemu, Bog se uistinu pokazuje izlišnim, nepotrebnim.

Zašto onda kažem da si suvremeni čovjek ‘voli tepati’ o autonomiji? Zato što je, koliko god se to činilo moderno, ipak riječ o prastaroj priči. O priči čovjekova zaborava Boga. Jedino što je tu moderno je prepričavanje stare priče s novim rječnikom. Još od Adama i Eve preko svih proroka, nalazimo tu istu priču, samo na drugi način ispričanu: čovjek se od Boga skriva, od njega bježi, zaboravlja ga, ne sluša… Daniela prorok u 9. poglavlju svoje knjige kaže: ‘Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih’ /5/. Zakon Mojsijev je utemeljen na Bogu: ‘Ja sam Bog tvoj…’ ali povijest primjene tog Zakona nije povijest vjernosti, već baš povijest nevjernosti, otpada. Ta baš su zato proroci slani. Da je Izrael bio vjeran Bogu i njegovu Zakonu, proroci bi bili suvišni. Taj se motiv ponavlja kod svih proroka koji opominju narod na zaborava Boga, na pokušaj da se živi bez njega. Ne, nije to ni malo suvremena priča. I pripovijest o Adamu i Evi, i kuli Babelskoj pričaju istu priču: Možemo sami, bez Boga doseći nebo. Doduše, od ‘neba’ se odustalo, ali se nije odustalo od kloniranja neba na zemlji.

Pokušajmo jednom prispodobom ocrtati taj odnos Boga i čovjeka. Prispodobom o odnosu roditelja i djece. U kakvom su odnosu roditelji i djeca po pitanju autonomije? Kad dijete dovoljno odraste, sazrije, stekne neka stručna znanja, zaposli se, postane financijski neovisno, ono postaje autonomna osoba. Odraslo se dijete prepoznaje po tome što je sposobno preuzeti odgovornost. I svaki se roditelj tome veseli. Gdje je onda problem? U odgovoru na pitanje: Vodi li autonomija nužno u prekid odnosa? Znači li, primjerice, autonomija izvršne, sudbene i zakonodavne vlasti prekid odnosa među njima? Ili što je još ozbiljnije, do dokidanja jedne od strane druge? Autonomija ne znači dokidanje suradnje, a još manje do dokidanja drugoga. Bog nema problema s čovjekovom zrelošću ili autonomijom. Naprotiv, Pismo je prepuno poziva čovjeku da raste, sazrijeva: Pišem vama dječice, pišem vama mladići, pišem vama očevi, kazuje Ivan u svojoj prvoj poslanici, da ne spominjem sve ostale svetopisamske navode koji govore i potiču na duhovni rast i zrelost.

Ako nam je Sin mjerilo duhovnoga rasta, onda autonomija nije ideal, već upravo suprotno: zrela povezanost s Ocem. Tu su ključne riječi: dijalog, suradnja, povjerenje, pomirenje, prijateljstvo i tome slično.

Za današnjeg će čovjeka autonomija značiti baš to: raskid svih odnosa s Bogom, pa čak i sa samom idejom Boga. Što mu ostaje? Ako je suditi po suvremenoj umjetnosti: čovjek ostaje sam na vjetrometini povijesnih i osobnih bura. Bure koja tako glasno fijuče da je postao nesposoban čuti Božji glas u ‘tihom lahoru’.

Što to Crkva svjedoči? Naglašavam: svjedoči! Ne nameće. Priznajemo prečesto je u povijesti Crkva nametala stav umjesto da svjedoči svoje opredjeljenje. Crkva bi trebala svjedočiti Krista i to raspeta. Ako je po njemu ‘svjetove sazdao’ i ‘sve nosi svojom silnom riječju’ onda on očito zauzima sasvim posebna status. Prolazi li danas to? Isusova priča je, kažu, danas u pluralističkom društvu samo jedna od mnogih priča i to, posebice u zapadnim društvima, sve manje značajna i utjecajna.

Unatoč svemu, Crkva kao živi organizam (koji zato ima i svoje mnoge slabosti), nastavlja svjedočiti Isusa kao ‘baštinika svega, po kome su svjetovi sazdani, koji je odsjev Slave i otisak Božjega bića, koji sve nosi svojom silnom riječju; pošto izvrši očišćenje od grijéhā. Nažalost u tim se svojim mnogim slabostima Crkva kroz povijest pokazala i kao zapreka Božjem govoru svim naraštajima. No, Bog za sada nije odustao od nakane da progovori ovome svijetu: Zato, kao što govori Duh Sveti: ‘Danas, ako čujete njegov glas, ne otvrdnite svoja srca. Heb 3.7,8. Ako slušamo, možemo taj glas čuti kroz Pismo, prirodu, brata čovjeka, u snu, viziji, životnim okolnostima, u savjesti, po Crkvi kao zajednici koja živi Riječ.

I da odgovorim na pitanje iz naslova: Od ‘Riječi u Sinu’ ne ostaje ništa ako nema zajednice vjere koja tu Riječ utjelovljuje. Crkva kao živi organizam ima zadatak utjelovljivati Riječ kako bi je i naši suvremenici mogli čuti i na nju odgovoriti svojim ‘DA’ Bogu.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s