Društvena pravednost

Prorok Habakuk s kraja 7. st. BC progovara o nasilnom i nepravednom društvu svojega vremena. Teško je odgonetnuti točno vrijeme pisanja. Iz druge tužbalice (1.12-17) razaznajemo da je narod koji je bio postavljen da bude ‘znakom pravednosti’, postao društvom nepravde i nasilja. Četvrti redak drugog poglavlja koji smo pročitali, tri put se citira u Novome zavjetu: Rim 1.17, Gal 3.11, Heb 10.38 (kao temelj Pavlove teologije o opravdanju vjerom). 

Habakuk 1.1-4, 2.1-4; Luka 19.1-10

Habakuk, kao uostalom i svi starozavjetni proroci, progovara o društvenoj stvarnosti: sam je dio nje i osjeća sve posljedice nepravde i nasilja. Osjeća se kao da se društvo raspada. Vapi Bogu iako mu predugo Bog izgleda dalek i nedjelatan. Može li onda prorok uzet stvari u svoje ruke? Pokušat sam ispraviti nepravdu? Odlučuje: ‘Stat ću na stražu svoju’. Drugim riječima: bit ću uporan dok mi ne odgovori. ‘Tad Jahve odgovori na moju tužbu’ (2.2).

Proroci su ljudi koji vide ono što je drugima skriveno, vide nepravdu koju mnogi toleriraju. Oni imaju standarde po kojima mjere društvenu zbilju. A taj standard je Riječ Božja (pisana i ona iz proročke objave). Jesu li svi siromasi i obespravljeni ujedno i proroci zato što vide i na svojoj koži osjećaju društvenu nepravdu? Svakako ne nužno, ali je (skoro) nemoguće očekivati proroka ‘iz dvorca’. Daleko je vjerojatnije da će prorok doći iz favele. Porok je došao iz Nazareta, seoske zabiti, a ne iz Hrama. Drugim riječima, nisu svi siromasi ujedno i proroci, ali su svi proroci siromasi, marginalizirani. Oni koji na svojoj koži doživljavaju što znači društvena nepravda.

Posljedice nepravednog društva, barem za neko vrijeme, ne osjećaju privilegirani, već marginalizirani. Da s priupita one koje ovih dana uhićuju zbog afera oko pronevjere mnogo novca, je li hrvatsko društvo pravedno, vjerojatno ne bi imali puno razloga tužiti se. Ali oni kojima su ovrhe odnijele imanje (kuću, stan, auto, novce s računa…), koji su ostali bez posla, s malim i neredovitim primanjima, bolesnima, bi vjerojatno imali drugačiju priču.

Prorok nije i revolucionar, aktivist. Ono što ga odlikuje je sposobnost da stoji na ‘svojoj straži’, da očekuje od Boga riječ. Jer sve što prorok ima jest riječ. Riječ koja je ‘svjetiljka njegovoj nozi’, kako će reći psalmista, ali koja time postaje svjetiljka i cijelome narodu jer nakon te riječi više ne može reći: ‘nismo znali.’

Da se Zakeja pitalo: je li društvo u kojemu živiš i radiš pravedno i jesi li njime zadovoljan, bogati nadcarinik, kako ga Luka opisuje, bi bez sumnje rekao: Da! Za njega i njegovu obitelj nije bilo problema, ako se izuzme društvena izoliranost. Susret s Isusom mu je otvorio oči i potaknuo na trenutno djelovanje. Taj je susret u njemu je izazvao unutrašnju promjenu. Susret znači prepoznati i vrednovati bližnjega. Zakej je redovito nailazio na shvatljivo odbijanje okoline. No, Isus ga ne odbija i to u njemu budi snagu, budi želju da ono što je svojim dugogodišnjim djelovanjem uništavao sada popravi.

Ne nalazimo zapisano da je Isus od njega bilo što zahtijevao. Zakej, drugim riječima, ‘projekt društvene pravednosti’ započinje ostvarivati od sebe. Ne proziva druge, ne vadi se na sustav, ne optužuje kolege, ne tumači, već odmah kreće od onoga što ima, što je na nepošten način stekao i kreće ostvarivati projekt društvene pravednosti. Iz evanđelja više ne znamo što se zbivalo sa Zakejom. Je li i dalje ostao carinikom promijenivši svoje ponašanje ili je promijenio zanimanje nije na poznato. No, znamo da nije ostao isti.

Bili proroci ili ne, tj. vidjeli li društvenu nepravdu ili ne, jasno je da svatko od nas svojim, možda i malim doprinosom, potpomaže društvenu nepravdu. Optuživanje sustava za nepravdu malo pomaže. Valja postati promjena koju želimo vidjeti, kako bi rekao Gandhi. Kako to postići?

Između ostaloga, biti hrabar, kaže Gandhi. Svakako, ali što ako nisam hrabar? Što onda? Odakle mi hrabrost? Nemam vjere! Odakle da crpim vjeru? Prema Zakejevom primjeru, sve to dolazi od susreta. Mala je čovjekova snaga kad stoji sam. Kad je nedovoljno ‘visok’ kao Zakej. Sjajna je ovo slika: Zakej se penje na drvo da bi vidio i time postao viđen. Posljedice su nam iz ove priče vidljive: susret rađa snagom, hrabrošću vjerom, odgovornošću da se odmah ‘napravi ono što se može, s onim što se ima, tu gdje se nalazimo’, kako bi rekao Roosevelt.

Audio verzija nalazi se ovdje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s