Zahvalnost izliječenog gubavca

U tekstu o zahvalnom gubavcu u Lk 17.11-19 na prvi nas pogled iznenađuje omjer između onih koji nisu zahvalili na izlječenju i onoga koji je. Devet naprama jedan.

Kako razumjeti tu nezahvalnost kod devetorice izliječenih? Kad se sjetimo neke od svojih bolesti zbog koje smo morali potražiti liječničku pomoć ili ležati u bolnici znamo što smo učinili po ozdravljenju. Po ozdravljenju smo čim prije nastojali zaboraviti bolest, pobjeći od ružnih uspomena na nju i sve što se uz nju veže.

Kod evanđelista Luke i inače nalazimo taj naglasak na marginalizirane ljude: ne-Židove, žene, kao ni u jednom drugom evanđelju. Možda je ova crtica baš u funkciji toga: pokazati nediskriminatornu narav evanđelja? Da je to naglasak, a ne zahvalnost? Ili pak: od svih ‘naših’ ovaj se stranac pokazao boljim. Možda nije naglasak na ‘vidi ove nezahvalnike’ već: ‘Vidi ovog zahvalnog stranca. Svi ti ‘moji’ nisu vrijedni kao jedan ‘njihov’.

Zašto bi se uopće od bilo koga tražila zahvalnost? Što je to zahvalnost? Je li ona važna? Je li Isusu bilo što bolje ili lošije zbog njihove (ne)zahvalnosti? Po svemu sudeći veću ‘korist’ od zahvalnosti ima osoba koja zahvaljuje od osobe kojoj se zahvaljuje.

Ako je Isus očekivao zahvalnost sigurno je morao biti razočaran činjenicom da su devetorica otišla svojim putem bez ‘hvala’. No, on je ‘znao što je u čovjeku’, kako nas drugi evanđelist upoznaje. Očekivati povratak sve desetorice značilo bi imati idealističku, nerealističnu sliku o čovjeku, a to baš i nije bilo svojstveno Isusu. Čini mi se da se svi projekti o ‘novom društvu, novom čovjeku, novom dobu’ redom oslanjaju na pogrešnu sliku o čovjeku. Čovjek, naprosto nije biće, kakvo si zamišljamo. Čovjek je uskogrudan, zatvoren u sebe, sebičan. I u sebi nema snage, načina ni metoda da bilo što promijeni.

Dan zahvalnosti nije isto što i nogometna utakmica. Zvuči jasno, prihvatljivo i samorazumljivo. No, zašto nije? Prije svega zato što je nogomet aktivnost, a zahvalnost stav.

Nogometna se utakmica dogodi i mine. Za nju se navijači spremaju, na njoj potroše grla, isplaču se ili padaju u ekstazu od veselja i još ju maksimalno jedan ili dva dana nakon odigrane utakmice komentiraju i nakon toga pada u zaborav.

Zahvalnost se, pak, ne bi trebala dogoditi i minuti. U našem je podneblju najčešće vežemo uz blagdan Dana zahvalnosti negdje tijekom listopada, ili uz Dane kruha. Tada se na prigodnoj svečanosti, svi ustreptali, prisjetimo da nije samorazumljivo to što svaki dan imamo ne samo kruh nego prečesto i daleko više. I onda svetkovina mine pa nam ponedjeljak donese novu rutinu mrmljanja, žalopojki. ‘Utakmica’ je gotova pa se možemo vratiti rutini svakodnevice. Nije li, tako prakticirana, ona ipak samo estetski dodatak i znak učtivosti bez kojega se može?

1. Zahvalnost je naše ‘da’ Bogu!

Ona je pomireno prihvaćanje onoga što nam dolazi iz Božje ruke? I ‘dobro’ i ‘zlo’. Zašto navodnici? Zato što ni ‘dobro’ ni ‘zlo’ nisu jednoznačni. Je li dobitak od 10 M€ na lutriji ‘dobro’? Nisam ih dobio pa ne mogu tvrditi, ali iz onoga što sam čitao, to ‘dobro’ nije uvijek dobro. Kao što ni bolest nije uvijek ‘zlo’. Slušao sam neki dan svjedočanstva ljudi koji su oboljeli od teških bolesti. Jedan reče: ‘Za mene je tada započeo život.’ Koliko nam se stvari dogodi planirano, a koliko neplanirano u životu? Ja nisam planirao postati pastorom pa sam to postao. Ja sam kao klinac želio postati ‘kuhar na brodu’. Ne pastor ni propovjednik. Što znači molitveni vapaj: ‘Budi volja tvoja’ u svjetlu kulture planiranja, ostvarenja vizije, cilja, plana i programa koji smo uspostavili? ‘Ti nam daješ sve, ti nam uzimaš…’ kaže pjesma koju je spjevao čovjek koji je ostao bez djeteta. Zahvalnost predstavlja naše ‘da’ Bogu.

2. Zahvalnost gradi odnose.

Zahvalnost treba promatrati u kontekstu odnosa kao ključne odrednice razumijevanja života. Ne kao aktivnost koju smo obvezni odraditi jednom na godinu i možda u nedjelju ujutro, već kao životni stav. Prisjetimo se: grijeh nije toliko čin koliko je stanje u kojemu se čovjek nalazi. Tako je i zahvalnost stanje, stav, iz kojega ponekad proizađu i riječi zahvalnosti. Zahvalnost je jedan od tri ključna faktora dobroga života. A dobar je onda kad su odnosi koji tvore naš život skladni i funkcionalni.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s