Nebo na zemlji

Dječja je mašta pojam ‘kraljevstva Božjega’ koji je neodvojiv od Isusova života i poruke, prericala u ‘nebo’. Govor o kraljevstvu Božjemu bio je govor o nebu koje nas, ako budemo dobri, čeka jednoga dana kad umremo. A nebo je bilo tamo negdje gore, malo iza mjeseca, sunca i zvijezda. Pa će, kad jednom umremo i naše tijelo se vrati u zemlju, duša izaći iz tijela i vinuti u nebesa. Doduše, nisu se slagale priče: jedni su rekli da ćemo neko vrijeme spavati u nekom mračnom podzemlju pa da ćemo se ‘osvijestiti’ kad dođe Sudnji dan. Drugi su govorili da po smrti duša ide Bogu i uživa u njegovu prisustvu. A što je tada s tim ‘drugim Kristovim dolaskom’?

spaceS takvim sličicama na umu nije ni čudno da i danas postoje skupine koje očekuju dolazak velikih svemirskih brodova koji će ih odnvesti u to neko ‘nebo’, mjesto blaženstva, pravedosti i vječnoga života. Već i površno poznavanje prostranstva svemira, ako nas teleskopi ne varaju, a znanstvenici ne lažu, pokazuje da tako zamišljeno nebo ‘ne postoji’. Da se vjernici koji se nadaju ‘nebu’ ne trebaju pripremati za neko intergalaktičko putovanje, do mjesta gdje Bog sjedi na prijestolju i čeka da mu tih nekoliko pravednika (jer ‘malo je stado’ spašenih) dođe u goste kako bi ga za svu vječnost slavili.

Ako tako shvaćeno nebo ‘ne postoji’, na što smjera pojam kraljevstva Božjega? O čemu to Učitelj govori? Držim, o novim odnosima koji vladaju u novome stvorenju. I to ne negdje na kraju svemira već baš posred njega. Posred propadljivosti i pokvarenosti staroga poretka.

Vidi li se to novo stvorenje? Iako je riječ o jednoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji barem jednim dijelom ono se prelama i kroz ovu našu stvarnost i tu bi trebalo biti vidljivo. Trebao bi se čuti jezik novoga stvorenja. U Crkvi bi taj govor trebao biti najjasniji, kad si već crkva preuze zadatak navjestiti Uskrsloga (prvina novog stvorenja). A je li? Retorika je vrlo glasna ali praksa nas prečesto demantira. Pričamo o novome, a živimo staro. Dakako, ja to ne vidim kod sebe, već kod drugoga. Zašto? Da bih vidio sebe potrebno mi je ogledalo. Bez reflektirajućih površina naš bi nam lik ostao trajnom nepoznanicom. Tako nam bez drugoga (Boga i bližnjega) naša duša ostaje tajnom. Po reakciji koju svojim riječima i djelima izazivam kod drugoga mogu naslutiti živim li život novoga stvorenja. Govorim li jezik novoga stvorenja? Taj je jezik univerzalan, svi ga razumiju, a zove se ljubav.

2 misli o “Nebo na zemlji

  1. Veronika

    Sve što na nebu vidimo : zvijezde , mjesec , sunce , planeti s njima i zemlja stvorene su po svjetlosti koja ima svoj izvor put , brzinu, a rasprostire se kako je poznato
    Najnovija mjerenja, uz primjenu točnijih metoda i preciznijih instrumenata, pokazuju da je brzina svjetlosti u vakuumu 299 792 458 m/s ili približno 299 792 km/s … Sve što je stvoreno tom svjetlošću podložno je promjeni, starenju, propadanju – zakonu djelovanja vremena na materiju. Ali postoji i drugačija svjetlost – svjetlost istinita – svjetlost u kojoj je život – koja rasvjetljuje svakoga čovjeka – svjetlost po kojoj je sve stvoreno .Ona ne podliježe poznatim fizičkim zakonima rasprostiranja . To je Svjetlost koja je došla na svijet i svijet je po njoj postao ali je nije upoznao.
    Tim je svjetlom gorio grm kroz koji je Bog objavio Mojsiju Svoje Sveto Ime , a kako je u svjetlu bio život a ne propadanje, grm još i danas živi. Svjetlo Istinito podiglo je Isusa od mrtvih i od onda nije prestalo silaziti na svetom grobu svake subote uoči Uskrsa po onda važećem Julijanskom kalendaru .Svjetlo istinito životvorno ostavio nam je Isus kao svoje tijelo i krv u materijalnom obličju kruha i vina. Svjetlo istinito prisutno je u određenoj količini u svem životu na zemlji , a život u izobiju imaju ljudi koji s ljubavlju dolaze k njegovom božanskom izvoru .
    Kao što sad u obliku plavičastih munja .Svjetlo Istinito sijeva u Kristovom grobu . tako će i na kraju vremena zasjati od istoka do zapada, obasjati svo nebo svijeta i ujediniti se sa istinitim svjetlom u svima onima koji ga imaju dovoljno da bi mogli živjeti i izvan stvorene svjetlosti koja podliježe zakonima vremena. To su oni upisani u knjigu života. A do onda ? Kod Boga nema do onda . U njegovim očima je tisuću godina kao jedan dan i jedan dan kao tisuću godina. Tko sad ima dovoljno života u sebi već je s njim, i sudjeluje u pripremama za preobrazbu svijeta.
    Eto pokušala sam objasniti svoje viđenje načina na koji nastaje nebesko kraljevstvo, ali riječi su tako nedostatne., nadam se da će još netko pokušati prikazati svoja razmišljanja o tome.

    Odgovori
  2. pripovjedacica

    Mislim da u današnje vrijeme više i ne postoji vjernik koji bi “Kraljevstvo Božje” doživljavao kao neko posebno “mjesto na nebu”… A djeca su priča za sebe, ona jesu doslovna i svaki pokušaj da im se objasni nešto tako apstraktno i riječima nedodirljivo osuđena su na propast. Na moju izjavu da je “Bog svugdje oko nas”, moj sin (7 godina) je zaključio: “Bog sigurno mora biti u puno malih komadića…” 😀

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s