Van vidokruga

1Tim 1. 12-17; Luka 15. 1-10

U pročitanim tekstovima imamo malo autobiografije i dvije priče. Tri prispodobe u nizu (samo kod Luke) u jednoj gradaciji (gubitak 1/100 (ovca); 1/10 (drahma); 1/2 (sin)) odgovor su na farizejsko i pismoznanačko prigovaranje Isusu što se druži s ‘carinicima i grešnicima.’ Nisu mogli shvatiti da se učitelj druži s ljudima koji, po njihovim mjerilima, nisu dostojni toga.

U pročitanom se tekstu ponavlja fraza: ‘grešnik koji se obrati’. Pavao o sebi svjedoči da: ‘Krist Isus dođe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja.’ Sigurno pojam ‘grešnik’ nema istu konotaciju danas i u vrijeme nastanka ovih tekstova. Suvremeni se čovjek opire pojmu grijeh i razumijevanju sebe kao grešnika. Govorit će se o prekršaju, slabosti i sl. ali ‘grijeh’ izostaje iz suvremenog rječnika.

Da bismo se malo približili samoj priči moramo reći nekoliko riječi o ljudima s kojima Isus ovdje ima problema (i oni s njim). Pokret farizeje kojemu su pripadali pojedinci iz srednjih društvenih slojeva brojio je u Isusovo vrijeme oko 6000 članova ali su bili dobro organizirani pa su imali veliki utjecaj na društveni i vjerski život. Bili su u višestrukom sukobu sa saducejima, ali nas za našu današnju priču zanima jedan od vidova sukoba. Saduceji su bili pripadnici visokih društvenih slojeva. Naglašavali su važnost Hrama, bogoslužbeni red i rituale dok su farizeji naglašavali Mojsijev zakon i vjernost njemu. Riječ farizej, preko grčkog dolazi od hebrejskog ‘perušim’, sa značenjem: odvojeni. Pripadali su im, primjerice, povjesničar Josip Flavije, apostol Pavao. Nije ni čudno da u jednoj svojoj poslanici Pavao, bivši farizej, poziva svoje čitatelje da se ‘odvoje’. 🙂 Sukob sa saducejima je dosegnuo vrhunac u vrijeme rimskog osvajanja i uništenja Jeruzalema. Saduceji (vezani uz Hram) tada nestaju sa povijesne scene, a židovstvo kakvo postoji i danas je rezultat rada farizeja.

Budući da su farizeji naglašavali važnost Zakona, jasno je kako su oni primarno razumjeli grijeh: Baš onako kako to kaže on-line enciklopedija: ‘Grijeh je pojam koji se najčešće koristi u religioznom značenju riječi… Jednostavno rečeno, grijeh je u većini religija radnja kojom se krši osnovna pravila religije. U kršćanstvu grijeh je kršenje Božjih zapovijedi, pa grijeh udaljava čovjeka od Boga.’ (Wikipedija – grijeh).

Iz onoga što Isus govori u ove tri prispodobe, a i na mnogim drugim mjestima, moram reći da je gornja definicija samo djelomice točna ili da se ja ne slažem s njom. Zašto? Isus uopće ne inzistira na grešnim djelima. On samo kaže da su i ovca i drahma i sin kao izgubljene stvarnosti nestale su iz vidokruga vlasnika i oca. U konačnici ni ovca ni drahma nisu mogle počiniti nešto loše što bi se proglasilo grijehom. Pa i za sina se kaže da je griješio tek kad se udaljio od oca. Ne kaže se da je činio loše svari dok je živio kod oca. I Adam i Eva su sagriješili dok Boga nije bilo blizu, ako baš hoćemo. Sagriješili su u osami, skriveni od Boga: ‘Adame gdje si, pita Bog za ‘popodnevne šetnje’? Bi li ubojice Luke Ritza, primjerice, učinile što s učinile da su im roditelji bili tamo? Možda griješim ali ipak sumnjam da bi se dogodilo što se dogodilo: ‘Jedno oko uvijek gleda, njem’ se ništa sakrit’ ne da!’ kaže uzrečica koju je moja nona znala ponavljati. Drugim riječima: ‘djeco, ako i roditelja nema u blizini, znajte da Bog sve vidi.’

Put pismoznanaca i farizeja bio je: vršiti djela Zakona! Ako ih ne vršiš – grešnik si. Isus ide do korijena problema: izgubljenosti, odvojenosti od Boga. Tu on vidi  ključni problem. Ne da Bog ne bi mogao vidjeti, već je naglasak na našoj odluci da idemo svojim putem. Sjetite se Psalma 81: ‘zato ih pustih da idu svojim putovima.’ Možda on nas vidi, ali mi sigurno ne vidimo njega.

Isus govori o obraćenju. Što to znači današnjem čovjeku? Kako razumjeti tu riječ? Kod Isusa ovo ‘obratiti se’ (što je ključno u ovoj priči) ne znači (barem ne primarno): prestanite griješiti, već: vratite se Ocu. Sloboda od zlih djela – grijeha, posljedica je života u Očevoj blizini, u njegovu vidokrugu, na svjetlu. Tu uz Oca, slobodan si od grijeha.

Sve ono što je Pavao činio prije obraćenja: hulio (priprost čovjek psuje i huli), progonio (UDBA je, primjerice kao ekspozitura prestrašene države progonila ljude doma i u inozemstvu) i činio nasilje bili su znaci slabosti. Sad, obraćen, razumije: Krist Isus, koga je susreo na putu za Damask (po njemu danas ne bi mogao hoditi zbog ratnih događanja) je taj koji ga je zaista osnažio. Nasilnici su slabi i prestrašeni ljudi. Jak je onaj tko iskazuje milosrđe – takav je Bog. Da, obraćenje Bogu donosi snagu za činjenje dobra.

Treba li imati posla s carinicima (znamo kakav ih glas i danas prati) i ‘grešnicima? Farizeji, ali i naš instinkt će reći: svakako ne. A Isus? On nije ništa rekao: on je s njima jeo i pio.

Pouka: ni jedan čovjek nije dovoljno nevrijedan da bismo na nj odmahnuli rukom. Prepoznajmo: kad netko čini zlo (nasilje, hulu, progon) čini to iz slabosti, otuđenosti od Boga i čovjeka. I takav čovjek treba (našu) pomoć. Isus je tim ljudima pokazao da ih Bog ne odbacuje, da je put kući otvoren. Isus  govori o radosti na nebu i očevoj radosti. Stariji je sin, narogušen, pokazao da se ne zna i ne želi radovati bratovu povratku. Radovati se makar jednom ‘obraćenom grešniku’, dakle čovjeku koji je našao put kući, to je znak da smo počeli usvajati Božje srce.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s