Zatvoreni u sebe (o slobodi)

Jednom je poučavao subotom u nekoj sinagogi. Kadli eto neke žene koja je već osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrčena i nikako se nije mogla uspraviti. Ugledavši je, Isus je dozva pa joj reče: »Ženo, oslobođena si od svoje bolesti.« I položi ruke na nju, a ona se odmah uspravi i stade slaviti Boga. (Luka 13. 10ss)

O problemu ove žene imamo premalo podataka osim što se kaže da je zgrčenost izazvala nemogućnost da se ispravi. O čemu god se radilo jasno je da su bližnji i nebo nestali iz njezina vidokruga. Njoj, pogrbljenoj, zatvorenoj u svoj svijet, ostala je samo prašina ove zemlje. 

Nerado dopuštamo da drugi uđe u naš intimni prostor. Što nam je osoba stranija to održavamo veći razmak. To je na razini fizičkog odmaka, no ostaje i onaj drugi odmak: duševni. Pa ćemo tako da spriječimo ulazak u intimni ili osobni prostor razgovarati o poslu, politici, sportu ili vremenu i tako izbjeći blizinu. Na: ‘Kako si?’ obično odgovaramo s: ‘Dobro!’ kako bismo izbjegli da nam se sugovornik previše ‘približi’, da otvorimo dušu. Opće je mjesto: prenapučeni gradovi su idealna mjesta za usamljenost. Usamljenost i, posljedično depresija, je bolest velegrada.

‘Najveća i najsvetija Božja slabost je omogućavanje slobode čovjeku.’ Sava iz Dečana. 

U prvoj propovijedi u nazaretskoj sinagogi Isus citira Izaiju i u tom tekstu vidi program svog djelovanja:

‘Duh Gospodnji na meni je,
jer me pomaza,
da radosnu vijest navijestim siromasima.
Poslao me da proglasim oslobođenje sužnjima,
vraćanje vida slijepima,
na slobodu pustiti potlačene;
proglasiti godinu milosti Gospodnje.’ (Izaija 61ss – Lk 4.18,19)

Pavao je znao za tu borbu. Zato i piše: ‘Jadan li sam čovjek! Tko će me izbaviti od tijela smrti ove?’ (Rim 7.24). I stvorenje uzdiše kao posljedica ljudske neslobode: ‘…u nadi da će i samo biti oslobođeno ropstva raspadljivosti – u slobodu slave djece Božje…’ (Rim 8.21).

Sloboda je smisao življenja, a trpljenje je često cijena koju plaćamo za izborenu slobodu.

Munch

Ona je, kaže tekst, ‘imala je duha bolesti’ (ne kaže se da je bila opsjednuta, nema tu egzorcizma,) tj. vjerujem da joj se dogodilo nešto što ju je pogrbilo.

Danas, potaknuti ovom pričom, razmišljamo o osobi koja je izgubila kontakt s okolinom, s realnošću, osobom koja je zatvorena u sebe, u svoj zamišljeni svijet. O osobi kojoj je učinjeno neko fizičko ili emocionalno nasilje. Razmišljamo danas o grču duše. Koliko danas ljudi žive s nijemim krikom na usnama? Koliki bi vrištali, ali se srame ili su nedovoljni hrabri pa ušute i upadnu u depresiju?

No, kako Isus ulazi u njezin svijet? Kako je oslobađa? Zapamtimo, u malom svijetu nema mjesta za ‘drugog’.

1. Poziv. Iz teksta nije jasno je li ona tijekom tih 18 godina redovito dolazila u sinagogu ili tek sad kad je čula da je Isus tu. Poziv se uvijek može odbiti. No, ona ne odbija. Dolazi iz zadnjih redova gdje se skrila. Iz tog je poziva shvatila da je prepoznata. Možda je Isus nekoga pitao kako se zove? Odjednom kao da ponovo postoji svijet oko nje. Iako ga još ne vidi, čuje ga.

2. Stavljanjem u središte pozornosti zajednice. Kako je zgrčenošću svijet nestao za nju, tako i ona nestaje svijetu. Za nju je rezervirano neko pokrajnje mjesto. I dok je tako, nema izlječenja. Sve su oči sad uprte u nju. To može biti neugodno, ali i oslobađajuće. Suočiti se s uzrokom straha. Jedini je to put oslobođenju.

3. Upućenom riječju. Ona sad čuje navještaj slobode. Sve te godine zarobljenosti dolaze kraju. Dolazi najava slobode i sloboda sama. Moćna riječ koja se do na kraj neba čuje (Psalam 19). Mi živimo ili umiremo ne samo ‘od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih’, već i iz usta bližnjih.

4. Dodirom. Tek sad se događa ono ključno. Pustila je Isusa do kraja u svoj svijet. Najprije je riječ razbila zidove i sad on ima slobodu dotaknuti je. Zagrliti je. Isus, toj ranjenoj ženi ne čini novo nasilje, već najprije riječju otapa led njezina srca, ruši zidove iza kojih se sakrila i time stvara preduvjet za ono što se nije dogodilo 18 godina: pogledala ga je u oči. Oči koje vidi su oči u kojima ne vidi prijekor. Ne vidi osudu. Vidi nasmiješenog učitelja. S ljutim će se očima nadstojnika susresti tek kasnije ali ju više neće za njih biti briga. Bit će obuzeta proslavljanjem Boga.

Zgodna priča s hepiendom. Kao u hollywoodskim filmovima. Ali i među čitateljima ovih redaka ima pogrbljenih, zatvorenih u svoj svijet. Netko tko treba slobodu. Zapravo, tko ne treba. Svi smo mi na putu otkrivanja te slobode. Ni jedan čovjek nije izuzet. Ni pisac ovih redaka, ni ona(j) tko je, možda jako davno, zatvoren u svoj svijet, posljednji put izgovorio neku riječ ili se pak skriva iza bujice riječi koje teku iz njegovih usta. Svatko od nas tu slobodu traži na različite načine u svakom periodu svog života. Nema univerzalnog recepta, ali započeti, ili nastaviti otkrivati ju novim iskorakom moguće je baš danas: 

Za kraj nekoliko pitanja koja si moćžemo postaviti na putu otkrivanja slobode:

– Slažem li se s tvrdnjom da je ostvarenje slobode smisao čovjekova življenja?
– Do koje sam mjere slobodan(na)?
– Je li i mene nekad u nekim godinama moje povijesti ‘svezao Sotona’ nekim nasiljem koje mi je učinjeno? Nečim što je prouzročilo duboko nepovjerenje prema ljudima (i posljedično Bogu)?
– Koje konkretne korake poduzimam kako bih proširio prostor unutarnje slobode?

Audio verzija nalazi se ovdje.

2 misli o “Zatvoreni u sebe (o slobodi)

  1. Veronika

    Ove predivne misli i razmatranje vjekovne težnje čovjeka za slobodom, nadam se da će potaknuti i ostale čitaoce ovog bloga , na neki komentar i iznošenje osobnog iskustva na tu temu. Mislim da je čovjek svoju čežnju za slobodom uvijek nastojao ublažiti pogledom prema nebu. Četo su ostvarenja proizišla iz te čežnje, nadživjela postojanje naroda koji ih je stvarao . Ali samo Isus koji je sišao s neba na zemlju da ispuni sva nebesa, može donjeti mir i ispunjenje te čežnje .Evo jedne davne izvedbe još davnije melodije koja mi je ostalau srcu.

    Odgovori
  2. Mihael

    Sviđa mi se što si napisao. Sviđa mi se činjenica da je Isus bio osoba koja joj se obratila i pozvala ju kada su ju svi izbjegavali. Već je to bio veliki korak izlječenju, a tek dodir?! Kao što si i sam rekao.

    Zapravo, iz perspektive osnovnih ljudskih potreba, one su upravo to, POTREBE. Je li sloboda ultimativna čežnja čovjekova, hmmm. Ali je definitivno jedna od čežnji i potreba. Mislim da je moguće da je potreba za slobodom u nekom trenutku jača od drugih, ali jednako postoji potreba za time da budem prihvaćen, za dodirom, za poštovanjem i ravnopravnošću i naravno slobodom.

    Hvala Giorgio, inspiriran sam.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s