Idite

Isus traži suradnike u misiji. U Luki 9 zabilježeno je da je Isus najprije poslao Dvanaestoricu, a u Luki 10 72-icu pred sobom u krajeve u koje će i sam kasnije doći.

U čemu se sastojala njihova misija?

Molitivi
Preduvjet svake misije, a da bi ona bila Božja misija u ovome svijetu, je molitva. Prvotni razlog Isusove uspješne misije bio je taj što je toliko vremena provodio u osami na molitvi. Molitva je polazište svake misije.

Donošenju mira
Mir, dakako, dolazi od pomirenih odnosa, a baš je to u srži evanđelja. Posvađanom, razdijeljenom svijetu preostaje malo instrumenata donošenja mira. Ako se negdje i uspostavi mir vrlo brzo nemir ljudskoga srca proizvede nova žarišta nemira.

Propovijedanju: Kraljevstvo je Božje blizu
Gdje je to kraljevstvo? Osvrnemo li se oko sebe, lako ćemo zaključiti: nema ga. Zato valja pogledati u drugom smjeru: u sebe! Što nam je bliže od vlastitog srca? I tu se kraljevstvo ima useliti. Ili ga uopće nema. Gandhi reče: ‘Budi promjena koju želiš vidjeti!’ Revolucija se ima dogoditi u mom srcu i onda će moji susjedi, moji bližnji moći reći: kraljevstvo je blizu.

– ozdravljati bolesne / izgoniti zloduhe 
U ovome se konkretno očitovala snaga Isusove misije. Poučiti bez promjene situacije u kojoj se čovjek nalazi je zgodno ali neučinkovito. Isus je ljudima koje je poslao dao autoritet, snagu i moć da ‘gaze po zmijama’, da ozdravljaju bolesne, izgone zloduhe. Imamo li ga mi? Ako ga je dao onda imamo. Možda ga premalo koristimo? Možda ga još nismo otkrili?

Zašto?

Čemu to spašavanje svijeta? To izlaganje janjadi vukovima? Je’l pametno izlagati janjce takvu riziku? Zašto svijetu ne dopustiti da bude to što jest, da dobije što traži? Zašto bi netko morao ‘umrijeti za nj’? Jedini odgovor koji ‘drži vodu’ glasi: Zbog ljubavi! – ‘Jer je Bog toliko ljubio svijet…’ U njegovoj sljepoći, nemogućnosti da vidi svjetlo ne ostavljam ga (i Platon i evanđelja se tu slažu: čovjek živi u mraku (spilji)– ‘samo stoj na svijetlu i doći će kraj tame’ – pjevat će Goran Bare). U Šibeniku se neki dan odvijala prava drama kad su policajci nastojali i uspjeli spriječiti čovjeka da počini samoubojstvo. Zašto ga jednostavno nisu pustili da učini što je naumio? Čemu herojska djela spašavanja ljudi? Zašto dodjela ‘plave vrpce Vjesnika’ za spašavanja ljudi na moru? Zašto nas se tako dojmljuju filmovi o spašenim ljudima iz različitih situacija? Zato što je u nas usađen ‘gen života’. I sve u nama kriči protiv propadljivosti i smrti.

Volim li ja svijet? Volimo li mi ovaj svijet? To je ključno pitanje za misiju. Slušam neki dan na radiju o časnoj sestri koja nakon godine i pol dana od ubojstva časne sestre Lukrecije Mamić iz družbe Službenica milosrđa u Burundiju, odlazi u misiju pomaganja siromašnima jer ‘ne bi bilo lijepo da se naš posao dolje prekine’. Ljubav za siromašne je jača od brige za vlastiti život. Kod nekih. Na pitanje volim li ja taj svijet, ne usuđujem se dati ni brzi ni laki odgovor. Petra je trebalo tri puta pitati. Ne znam kako bih ja prošao na tom ispitu. Jesam li spreman poći poput ‘janjeta među vukove’?

No, čovjek se može samo-ubijati i na naizgled manje radikalne načine: prejedanjem (nekad se umiralo od gladi, danas od sitosti), drogom, alkoholom… Nije svako stanje u kojemu se čovjek nalazi dobro. Traži intervenciju, liječenje, pomoć. I to zdravi razum prepoznaje.

Govoreći religijskim rječnikom to stanje iz kojega je čovjeku potreban spas, zovemo grijehom. Stanjem zaborava Boga koje vodi u smrt. Treba jasno reći: rastući je broj ljudi koji se time zadovoljavaju. Ljudi koji ne vide potrebu za mijenjanjem nečega što je ionako oduvijek tako: ‘Pustite nas, ne trebamo vaš spas!’ Ali ljubav traži načine kako da i čovjeku koji ne vidi donese svjetlo.

Kako?

Sad smo na skliskom terenu. U napasti smo ljude s visoka uvjeravati kako im je loše. Kako žive u mraku i kako trebaju spas. No, za razliku od dijagnoze liječnika koju se ne smatra uvredljivom, duhovna dijagnoza skoro redovito izaziva otpor i uvrijeđenost. Čovjek ne pristaje lako na istinu o sebi. Isus reče da jedino Duh može presvjedočiti svijet o grijehu. Kako je Isus postupao? Nije išao uokolo i upirao prstom u ljudske grijehe. Ljudi su sami dolazili njemu jer se ‘glas o njemu pronio’. Zbog autentičnosti njegova življenja i osobnosti, ljudi su se osjećali slobodnima pristupiti mu. Uvijek je inzistirao na tome da ljudi najprije sami postave svoju dijagnozu: ‘Što želiš da ti učinim? Ili drugim riječima. ‘Koji je tvoj problem?’ Dok čovjek nije spreman priznati vlastitu potrebu, nema načina da mu se pomogne. 

Nauk je Pisma da se evanđelje prenosi blago i s poštovanjem. Nikako s visoka, oholo i arogantno. ‘Mi imamo istinu’!, nije Isusov način. Uvijek kao svjedoci, a ne kao predavači. Svjedok je onaj koji je na vlastitoj koži doživio ono o čemu priča. Tu je autentičnost. I takve misionare Isus treba.

Audio verzija se nalazi ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s