Molitvom iz napasti

U razmišljanju o tri vrline (milostinja, molitva i post) u ‘Propovijedi o povjerenju’ u Mateju 6 rekoh da je molitva znak odricanje od prava na volju. Kao i kod odricanja od prava na posjed to ne znači da ćemo odmah sve prodati i razdijeliti siromasima kako bismo i sami postali siromasi. Isus je to samo od jednog konkretnog čovjeka tražio. I iskustvo rane Crkve nije se pokazalo uspješno. Nećemo prestati jesti kruh zato što smo se odrekli prava na kruh (i sam je Isus postio 40 dana, ali ga nakon toga često nalazimo za stolom uz dobru ‘spizu’). Tako i kad je riječ o pravu na volju ne znači da se odričem volje kao takve nego prava na volju. To znači da kad od nas Bog zatraži da pođemo put križa, onda to i činimo. Poput Isusa: ‘Ne moja, nego tvoja volja da bude!’ To je pitanje prioriteta – tko je Gospodar, a tko sluga? Znači, odričemo se prava da svoju volju stavimo na prvo mjesto. A slobodno nam je i to učiniti. 

Što nam stoji na putu odricanja od ‘prava na volju’? Ili recimo to pozitivno: Što nas priječi vršiti volju Božju? Na tom putu stoje napasti. Matej, da se ograničimo samo na njegovo evanđelje, o tome govori na tri mjesta: ‘Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša’ (Mt 4.1), ‘Ne daj nas u napast, nego izbavi nas od Zloga’ (Mt 6.13), ‘Bdijte i molite da ne upadnete u napast. Duh je, doduše, voljan, ali je tijelo slabo.’ (Mt 26. 41) – korijen, gr. peirazo – iskušati, isprobati, testirati, napastovati.

Upasti u napast znači naći se u takvom stanju u kojemu prestajemo biti spremni vršiti volju Božju i vršimo svoju volju. Pri tom nam Zli nesebično pomaže. Ili drugim riječima: svoju volju pretpostavljamo Božjoj.

Što je volja Božja? Općenito bismo mogli reći: misliti na Njega, govoriti istinu i činiti dobro.

Kako je Isusu uspijevalo ne upasti u napast? U evanđeljima imamo premalo detalja o Isusovu molitvenu životu. O tome možemo tek naslućivati i posredno zaključivati iz nekoliko bilježaka.

  • Molio je u skrovitosti (često noću – tj. kasno navečer i rano ujutro, daleko od ljudi), na osami (isključio je sve dekoncentrirajuće momente). 
  • I kad otpusti mnoštvo, uzađe na goru, u osamu, da se pomoli. A kad se spusti večer bijaše ondje sam Mt 14:23
  • A pred jutro, još za mraka, on ustade, izađe i ode na samotno mjesto te se ondje molio Mk 1:35
  • I kad se s njima rastao, ode u goru da se pomoli. Mk 6:46
  • A on se povlačio u pustinju i molio. Lk 5:16
  • Provodio je noći u ‘molitvi Božjoj’. Lk 6.12 (RK)

Molitva je sredstvo milosti po kojem nas Bog osnažuje kako ne bismo pali u napast vršenja vlastite volje.

Isus tri put ponavlja iste riječi. Govori to o fokusiranosti, koncentriranosti na jedno. To je ‘usrdna molitva’. Ne nužno glasna, već fokusirana (zrake sunca pale papir kroz povećalo).

Napast o kojoj je riječ: Ići svojim ili Božjim putem, je univerzalna napast. Sve je više ljudi koji tu dvojbu razriješe tako što prekriže Boga iz jednadžbe svog života, misleći da su je tako riješili. No, ostaje otvoreno pitanje može li se ta dvojnost pred kojom stoji svako ljudsko biće, razriješiti dokidanjem jedne strane jednadžbe? Rješava li čovjek svoja pitanja time što negira Boga? Ili je rješenje u pomirenju s njim, prihvaćanjem svoje uloge u redu stvaranja i božanskome planu? Čovjek, iako izbrisa Boga kao ‘remetilački i nepotrebni faktor’ iz svog života, ne može pobjeći od sebe samoga, od vlastitih demona (čak iako ne vjeruje da postoje ni Bog ni vrag). Crna kronika u novinama je dovoljan dokaz prethodne tvrdnje.

Kristovim uskrsnućem stvoreni su temelji novoga stvaranja. Razmišljali smo o tome na uskrsno jutro. Stvaranje, kako je prikazano na prvim stranicama Biblije, uspostava je reda nad ‘vodama kaosa’. Sad imamo novo stvorenje. Omogućio ga je baš Isus sa svojim: ‘Ne moja, nego tvoja volja da bude!’ Prvi je Adam krenuo svojim putem, svoju je volju pretpostavio Božjoj. Rezultat nam je znan. Zainteresirani će lako pročitati što o tome ima reći Apostol u Rimljanima 5.12-21, primjerice. Drugi Adam – Krist je čovjeku pokazao put: radosno prihvaćanje volje Božje čak i kada ta volja uključuje put križa. ‘Radosno prihvaćanje’ nije stvar osjećaja već odluke, volje: ‘Podložite se dakle Bogu. Suprotstavite se pak đavlu, i pobjeći će od vas’ (Jak 4.7). Tako je postupao Isus. Zašto ne bismo i mi?

Audio verzija

Jedna misao o “Molitvom iz napasti

  1. Veronika

    Naša volja i Božja volja nisu nužno u suprotnosti. Najčešće se ne moramo odricati svoje volje da bi izvršavali Božju. Već naprotiv, po mojem vlastitom iskustvu znam da sam upravo najsretnija onda kad sam uspjela pogoditi i vršim ono što Gospodin očekuje od mene. Upravo to donosi i sreću i mir i ispunjenje , čak ako se isprva i nije to činilo najbolje rješenje.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s