Bolje golub na grani nego vrabac u ruci

Matej 6. 1-18

Za sve religije svijeta milostinja, molitva i post su bogoslužbene aktivnosti. Činili su to i Isusovu suvremenici jer je židovska religija to izričito tražila. U ‘Propovijedi o povjerenju’ (Matej 5-7) Isus se ne iscrpljuje u raspravama o ‘opravdanju vjerom’ već naprosto traži od svojih sljedbenika da djeluju u skladu sa svojim povjerenjem u Oca.

Ključna teza koja objedinjuje sve tri vrline o kojima Isus govori je: Pazite pak da svoje pravednosti ne činite pred ljudima, da vas oni vide; inače nećete imati plaće kod Oca vašega koji je na nebesima.

Kao antiteza ljudima duha stoje licemjeri: oni koji se vole naslikavati, pokazivati se u javnosti s ciljem zadobivanja ljudskog priznanja, oni koji su zadovoljniji vrapcem u ruci nego golubom na grani. Ti, kojima Isus kontrastira istinsku duhovnost, su i davali i molili i postili. Činili su sve što Isus traži od svojih sljedbenika. On ne kaže da su nešto loše činili, već da su od svojih hvale vrijednih postupaka mogli daleko više ‘profitirati’. Zadovoljavali su se malim – ljudskim priznanjem, onim što je odmah vidljivo, mjerljivo opipljivo. A Isus za one, koji poput njega, žive stvarnost Boga u svojim životima, vidi daleko veću nagradu.

Milostinja. Riječ ima konotaciju: dati neki sitniš kome. Isus nije mogao davati milostinju u tom smislu ali je dijelio milost preko mjere: Odatle zaključujem da ‘davati milostinju’ znači daleko više od nekoliko novčića siromahu: znači dati vrijeme, ponuditi uslugu, ohrabriti, nasmiješiti se. Dijeliti milostinju znači ono što jesmo i što imamo dijeliti s onima koji to još nisu i nemaju.

Molitva. Odjeljak ‘Oče naša’ odudara od ritma trijade: milostinja, molitva, post. Jedino kod molitve je ubačen ovaj dio poznat kao ‘Oče naš’. Davati milostinju ili postiti je nešto od čega ili dobivatelj milostinje ili postitelj imaju ‘koristi’. A molitva? Koja je korist od nje? Ona je upućena Bogu koji, prema Isusovim riječima, ionako sve zna pa ga u konačnici i ne trebamo obavještavati o našim potrebama ili potrebama bližnjih. Veliki propovjednik Spurgeon reče o molitvi: ‘Bože nikad ne usliši moje lude molitve. ‘O Bože nikad ne usliši moje zle molitve. O Bože nikad ne usliši moje ohole molitve, nikad ne usliši moje ljute molitve.’ A veliki danski filozof Kierkegaard: ‘Funkcija molitve nije da utječe na Boga, već da promijeni narav molitelja.’

Isus se ovom molitvom suprotstavlja praksi pogana koji su vjerovali da uspjeh molitve ovisi o količini riječi. Lako nam na pamet padnu Baalovi svećenici koji su cijelo prijepodne zazivali Boga koji im nije odgovorio, a Ilija uputi jednu riječ put neba i Bog u koga je vjerovao, živi Bog, odgovori snažno na njegovu molitvu.

Post. Različite su prakse. Kad se posti i na koji način. Što se jede, a što ne? Kako zaobići propise pa se, kad je nemrs pre najesti skupe ribe sve je to dio razmišljanja i prakse posta. Post opominje naše tijelo da nije na prvom mjestu. Osobu koju posti, tijelo opetovano podsjeća na svoja prava. Pravo da svakih nekoliko sati dobije svoju porciju kalorija.

Na što nas upućuju vrline davanje milostinje, molitva i posta?

Davanje milostinje je znak odricanja od prava na posjed, vlasništvo.
Molitva je znak odricanje od prava na volju.
Post je znak odricanje od prava na kruh, na zahtjeve tijela.

Što na mjesto praznine? Kad se nešto uzme nastane praznina. Što dolazi na mjesto te praznine? Kad se čovjek odrekne prava, što mu preostaje?

(1). Milost! Pod ‘milošću mislim na ono što je zajedničko u sve tri vrline, u tome da ‘Otac koji je u tajnosti, uzvraća’. Drugim riječima: ti si nešto dao i zauzvrat Otac tebi daje daleko više. Ti si dao znakove povjerenja u Oca, a Otac ti uzvraća milošću. Davanjem ne ostaje praznina već Otac upražnjeno mjesto ispunjava izobiljem milosti. Zašto baš milost? Zato što kad se ljudsko biće odrekne posjeda, volje i kruha, ostaje ovisno o nečijoj milosti. Ovdje: Očevoj milosti.

(2) Sila! Na Isusovu primjeru vidimo: onaj tko se odrekao prava na posjed (‘Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti’), na volju (‘ali ne moja volja nego tvoja da bude’)), i kruh (post od četrdeset dana), biva ispunjen je silom: ‘Riječ mu bijaše silna kao i dijela! Naša civilizacija je obilježena ‘pravima’. Nema ničeg spornog u tome da se svakom biću osiguraju njegova prava. No, ovdje se radi o ljudima duha koji su, poput Isusa spremni, odustati od vrapca u ruci jer znaju da je golub na grani, iako još nedostižan, ipak bolji. On je Očevo obećanje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s