Samoća brda i stvarnost kraljevstva Božjega

Još za mraka četvorka kreće na put. Uspon na brdo obilježen je pitanjima, čuđenjem trojice zbog puta koji su poduzeli. Zapitkuju prethodnika o cilju i smislu. On hoda pred njima i povremeno odgovori na neko njihovo pitanje. Među sobom puno razgovaraju. Ali njegova mučaljivost i kod njih izaziva nelagodu. Zato i oni sve manje zapitkuju i sve manje među sobom razgovaraju. Počinju zamjećivati i krajolik kroz koji prolaze uspinjući se sve više prema svom odredištu. Utišavaju se, čude se: Zašto na brdo? Zašto samo nas trojica? Kako je moguće napustiti toliko posla da bi se predali ovoj neuobičajenoj, pa možda i besmislenoj, aktivnosti? Jesu li već spremni predati se u ruke onoga koji ih je pozvao na goru? Buka mnoštva koje ih je svakodnevno okruživalo polako nestaje, ne samo iz njihovih ušiju već i njihovih duša. Počinju čuti i ono što do jučer nisu: čuju ptice i prirodu koja diše svojim ritmom. Čuju i svoje korake, kotrljanje kamenja pod svojim stopalima. I požele da ga se čim manje odroni, da ne stvara buku i ne remeti mir. Zapažaju i svoje disanje. Zadihali su se zbog uspona. Primjećuju da im se, na početku rastrgano disanje, kako uspon odmiče, sve više ujednačuje. Svi počinju disati kao jedan. Ono što je na početku izgledalo naporno sada postaje izvedivo. Isprva bučno društvo sada se utišalo.

Neki nas događaji snažno oblikuju. Ostavljaju trajni biljeg u našoj duši. Kod nekih, traumatični događaji u ranom djetinjstvu znaju obilježiti život do te mjere da većina pozitivnoga što se kasnije dogodi ne uspijeva zasjeniti strahote proživljenoga. Petar kasnije u poslanici spominje ovaj događaj koji je na nj, Ivana i Jakova ostavio snažan i trajni utisak (2Pt 1.18).

Zašto se Isus preobrazio pred trojicom? Je li Isus unaprijed znao što će se dogoditi ili je jednostavno poveo gore one koji će se kasnije pokazati ključnima u navještaju KB-a da im priušti neko vrijeme rezervirano za molitvu i poduku? Riječi koje prethode opisu događaja: ‘neki neće okusiti smrt dok ne vide kraljevstvo Božje’ daju misliti da Isus sluti da će boravak na brdu rezultirati dubljim uvidom u narav kraljevstva. Možda je Isus, poučen vlastitim iskustvom pustinje, očekivao manifestaciju nevidljivog svijeta? Valja imati na umu da je uvijek Bog taj koji odlučuje o trenutku kad ćemo ga ‘vidjeti’. Vidjeti pod navodnicima jer ga oči tijela ne mogu vidjeti baš kao ni tjelesne uši čuti. No, istovremeno valja držati na umu Isusove riječi: ‘Tko traži taj nalazi!’ Iskustva mnogih pojedinaca i zajednica tijekom povijesti svjedoče da Bog uvijek odgovara na molitve svoga naroda: tko kuca, tome se otvara!

Što tražimo? Molitva je najčešće povezana s potrebama. Naših ili onih za koje molimo. Zna Bog da nam treba dosta toga: i kruh svagdašnji, i zdravlje. Mi jesmo i materijalna bića i ne možemo poreći materijalne potrebe pa je zato i legitimno moliti za ‘kruh svagdašnji’. Većina naših aktivnosti i jest usmjerena na zadovoljenje svojih i tuđih materijalnih potreba.

No, ako se zadovoljimo samo s materijalnim, ako čovjek povjeruje da je samo materijalno/vidljivo stvarno, a da je duhovnost tlapnja, zaostalost, staromodnost, konzervativnost i sl., onda će sva naša aktivnost biti usmjerena na zadovoljenje materijalnih potreba: da budemo siti, najedeni i napojeni, da nam bude dovoljno toplo/hladno, da lijepo izgledamo, da imamo gdje živjeti, što voziti, a istovremeno da ‘izgubimo dušu’. Isus u pustinji: ‘sve ću ti to dati, samo mi prodaj dušu,’ kazuje mu zloduh, ali Isus na to ne pristaje. Ali znamo: ‘goli smo došli, goli ćemo otići’, i ‘zadobiti cijeli materijalni svijet, a izgubiti dušu…’ Ako smo više bića vječnosti nego ograničenosti, što danas poduzimamo za tu vječnost?

Isus ih je doveo gore ne da nešto izmole, već da dožive stvarnost Božjega kraljevstva. Pa i ono što su vidjeli, sjaj Isusove odjeće i lica, moglo se gledati, još je to bilo po mjeri čovjeka iako mu je lice bilo promijenjeno, a odjeća postala blistavo bijela. Izazvalo je dojam ali nije bilo neizdrživo. Iako su iz Isusovog djelovanja mogli shvatiti da imaju posla s ‘novim i snažnim naukom’ ipak postoje još neotkriveni njegovi dijelovi. Sam Isus reče: ‘još bih vam mnogo imao reći, ali sad ne možete nositi.’

Korizmu, možemo i, držim moramo, razumjeti kao milosno vrijeme dubljeg doživljavanja -> razumijevanja (nije to samo intelektualni čin) tajne KB-a (tajna = još neotkriveno, a ne ‘skriveno’). Jer, nije riječ da je jedan sustav zakonskih propisa zamijenjen drugim, već kako bi rekao C.S. Lewis: ‘Kršćanstvo je religija koja se nije mogla izmisliti.’

Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom. Naša vidljiva i opipljiva stvarnost i odlazak iz nje nije kraj. Smrt nije nestanak. Okruženi smo (vječnim) životom. On nije ‘tamo negdje’. Mrtvi ne odlaze, već ostaju u nekoj drugoj vremensko/prostornoj dimenziji nama bliski, iako bez izravnog kontakta. Najveća đavolska laž, kojom drži ljude u ropstvu je: ‘Smrt postoji i ona je naše konačno odredište! No, Uskrsli svjedoči: stvoreni smo za život i život ima zadnju riječ!

Audio verzija se nalazi ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s