Učitelj i igra moći

Svakom autentičnom govoru prethodi šutnja. Vjeri prethodi sumnja. Čak i radikalna. Isusov je govor bio autentičan. Riječ snažna. Ostavio je Crkvi isti zadatak. Ne samo da ponavlja njegovu Riječ već da u vlastitoj pustinji pronalazi odgovore kako bi i njena riječ bila autentična. Isusov boravak u pustinji služio je baš tome: preispitati odnos čovjeka Isusa prema Bogu Ocu? Je li Bog za mene? Na mojoj strani? Ili je ravnodušan ili čak protiv mene?

‘A ja’, pita se pustinjak, ‘pristajem li na igru moći?’ ‘Ako si Božji čovjek, ako je on na tvojoj strani, onda sve možeš. Možeš pretvoriti kamenje u kruh.’ Isus ne kaže da ne može, već da neće, odriče se moći. Moći kao mogućnosti i kao vladanja. Druga je mogućnost: vršiti volju Očevu. Kod krštenja rekao je: ‘Pusti sada, vršiti nam je svu Božju pravednost.’

Nadalje, Isus se odriče življenja autonomije materijalnoga, tj. odbija na području materijalnog (jer ‘kruh’ je ovdje baš to: zajednički nazivnik za ono od čega mislimo da živimo) imati neka druga mjerila od područja duha. Za nj je svekolika zbilja prožeta božanskom prisutnošću.

Isus to ne nameće, već svjedoči vlastitim životom. On je uz to Sluga Jahvin koji nema moć. Odrekao se toga i umjesto toga ima snagu služenja. Vladari imaju moć narediti, ali sluge imaju snagu izvršenja. Faraon može narediti gradnju piramida jer ima moć, ali sluge/robovi imaju mišiće, imaju snagu da to i naprave.

Ta tišina i suhoća pustinje je ono vrijeme kad Bog ne odgovara na molitve, kad izgleda miljama daleko unatoč svem našem trudu. Kad nema utjehe, kruha ni zdravlja, a ponuda da se to dobije, uz cijenu prodaje ‘duše vragu’ izgleda tako primamljivo. No, Isus nije doktor Faust.

Čovjek uglavnom izbjegava tišinu jer ona ostavlja dojam nerada, neaktivnosti, a to je jedan od većih ‘grijeha’ naše civilizacije. Da bi nam progovorio Bog treba našu šutnju. Ako se mi ne uputimo u pustinju, onda nas on u nju uvede.

A što je s kušnjom zajednice u njezinoj pustinji? Ako je zajednica onih koji kažu da su Kristovi sljedbenici ujedno i Tijelo njegovo i ona može očekivati vrijeme pustinje. Zajednica koja ima jasnu svijest da ima misiju, da je uključena u isti zadatak koji je imao Isus, mora računati da će Otac uvijek iznova provjeravati njezinu vjeru. Ne intelektualno pravovjerje već povjerenje u njega, povjerenje da je s nama i kad su oko nas samo divlje zvijeri, kad nema vode ni hrane, kad zlodusi navale sa svih strana.

‘Riječ ti nije daleko’ (Rim 10.8). Zatvoriti usta – otvoriti uši. To je ono što ponekad moramo napraviti. Zna Otac nebeski što nam je potrebno i prije nego otvorimo usta. Ali mi ne znamo njegovu volju. I zato moramo zašutjeti kako bismo tu riječ koja nije daleko od nas mogli čuti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s