Čemu Crkva?

Polarizacija društvene zbilje u Hrvatskoj poprima sve ozbiljnije razmjere. Uvođenje zdravstvenog odgoja u obrazovni proces osnovnih i srednjih škola poslužilo je kao okidač sukobu između države i Crkve. U odlučnoj akciji, jakim riječima i krajnjoj odlučnosti da na svaki način spriječi uvođenje zdravstvenog odgoja prednjači rimokatolička crkva (ne bez sudjelovanju drugih crkava i vjerskih zajednica). Najviši su dužnosnici u svojim izjavama, uz dopuštenu polemičku oštrinu, davali i izjave na granici prihvatljivosti. Recentna događanja crkvu nesumnjivo svrstavaju u jedan od suprotstavljenih tabora: s jedne strane Kaptol, s druge Gradec. Nastoji se ostaviti dojam da je riječ o borbi za obranu kršćanske antropologije. Možda kod nekih i je.

Cijela povijest Crkve od Milanskog edikta je, između ostaloga, povijest moći i vladanja. Okončana je de facto Francuskom revolucijom. No, ta milenijska naviknutost na moć ne nestaje samo tako. U bivšoj je državi vjera bila gurnuta na marginu, pa je Rimokatolička crkva doživljavana kao čuvarica nacionalnog identiteta i neupitni moralni autoritet. Njezin nauk nije bio dovođen u pitanje od strane onih koji su zajedno s njom dijelili sudbinu marginaliziranih ideoloških neprijatelja. I onda se dogodila demokracija. Pripadnost hrvatskoga naroda Rimokatoličkoj crkvi praktički je ostala nepromijenjena (što nekima jako smeta), ali je došlo do slobodnog interpretiranja moralnih i političkih stavova koji se u većoj mjeri kod vjerničkog puka ne slaže sa stavovima hijerarhije. I to, izgleda, izaziva zebnju kod potonjih.

U demokratskom društvu nikome ne smije biti uskraćeno pravo na slobodno izražavanje stavova i borbu legitimnim sredstvima za njihovo ostvarenje. Tako i u konkretnom trenutku u Hrvatskoj svaka skupina, uključujući rimokatoličku hijerarhiju, udruge i pojedince, imaju pravo na to, ma kako se većina (ako je suditi po anketama) hrvatskih građana ili onih na ili pri vlasti s tim ne slagali. Sa stavovima se ne moramo slagati ali svakome mora biti dopušteno da ih u javnoj raspravi iznese. Voltaire je po tom pitanju bio dovoljno jasan.

Mjesto i ulogu Crkve u svim vremenima, unatoč društvenim mijenama i moguće različitim naglascima, utemeljena je na Isusovu nauku i djelu. Bez Isusa nema Crkve. U anđeoskom navještenju Mariji kaže se: ‘On će spasiti narod svoj od njegovih grijeha’ (Matej 1.21), dok Apostol tumačeći smisao Kristova života i križa kaže: ‘Jer svidje se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu sebi sve izmiriti ostvarivši mir krvlju njegova križa – po njemu – bilo na zemlji, ili na nebesima’ (Kološanima 1.19-20). Po Isusu dakle univerzalno pomirenje. Tome će sam Apostol dodati: ‘Radujem se sada dok u patnjama za vas dopunjujem u svojemu tijelu ono što nedostaje od muka Kristovih za Tijelo njegovo – koje je Crkva’ (ibid, 1.24). Iz Isusovih je riječi jasno da je svoju misiju predao svojim sljedbenicima: ‘Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas’ (Ivan 20.21). Odatle: primarni je zadatak Crkve biti agent pomirenja u razjedinjenom svijetu. Čini to življenjem i propovijedanjem Evanđelja Isusa Krista. Kao svjedok, a ne silnik.

2 misli o “Čemu Crkva?”

  1. Lijepo i istinito rečeno: “primarni je zadatak Crkve biti agent pomirenja u razjedinjenom svijetu”.
    Pitanje je što znači silnik u kontekstu zdravstvenog odgoja? Osobno nisam primijetio nasilništvo Rimokatoličke crkve, možda kod nekih predstavnika hijerahije, nešto riječi “na granici prihvatljivosti”, no to je bilo kratkotrajno i uglavnom se nije ponavljalo.

    Kolika je mjera vjerničkog puka koja se ne slaže sa stavovima hijerarhije, svakako bi bilo dobro ispitati, barem što reprezantativnijom anketom. Bez obzira na to slaže li se netko s hijerarhijom, slobodan je javno se izjasniti, a također i hijerarhija se ima pravo zalagati za dobro, bez obzira što je hijerarhija i što se s time netko ne može složiti.

    Jedan moj prijatelj je primijetio da se je hijerarhija uključila tek nakon što su neke udruge i pojedinci pretrpjeli teške udarce od medija i vlasti.

    Kako konkretno evanđeoski regirati kad službena vlast uvodi očito neprihvatljive stvari što se tiče odgoja djece i života uopće? Hoće li pomirenje sa silnikom doći u šutnji onih koji poznaju put ljubavi? Je li potrebno uporno ponavljati da se zlo nameće i da zakon koji to odobrava nije dobar i da ga treba mijenjati? Je li to manifestacija sile? Mislim da nije, ali ako smatraš da nije tako, ili da možda stvari gledam iz pogrešnog kuta, svakako bih bio zahvalan za odovor, naravno, to mislim s obzirom na sve što sam napisao.

    Srdačan pozdrav,
    Mario

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s