Začepite više

U svim raspravama koje se povedu u hrvatskome društvu o bilo kojoj temi, stalni argument (u svim mogućim varijantama) kojim se pokušava eliminirati jednog sugovornika u javnoj raspravi glasi: Crkva se nema što miješati u politiku (ili još gore: ‘u svjetovno’).

Ima li se, dakle, pravo Crkva oglasiti u političkoj areni? U najdobrohotnijem joj se slučaju ‘dopušta’ baviti humanitarnim radom (koji je, nota bene, potreban zbog neučinkovitosti ostalih segmenata društva da osiguraju dostojan život čovjeku – poglavito politike i političara) i obavljati obrede za svoje članove. Sve izvan toga drži se neovlaštenim zadiranjem u sekularno.

No, već ni politika nije ničija ekskluziva, a kamo li javnost. Baviti se politikom znači baviti se javnim, općim dobrom, a to si ni jedna skupina u demokratskom društvu ne može prisvojiti. Kako društvo može pretendirati zvati se demokratskima ako jedan njegov segment ima zabranu izricanja stavova i legitimne, naravno nenasilne borbe, za ostvarivanje svojih interesa? Isključiti li nekoga iz javnosti znači pristati  na redukcionizam, na odbacivanje onoga što nam se ne sviđa.

Udruge koje se zauzimaju za nametanje svojih pogleda na svijet čine to kroz razne raspoložive načine lobiranja. Dobro organizirani sa svojim ljudima u medijima i zakonodavnim tijelima čine ono što drže ispravnim i (za sebe) korisnim. Zašto bi Crkvi bilo zabranjeno javno se zauzimati za ono što ona drži vrijednostima, a udruge drugačijeg svjetonazora imaju na to puno pravo? Temeljna pretpostavka demokracije je pluralizam stavova i prava da se stavovi javno iznesu, brane i na prikladan način ostvaruju.

Imaju li biskupi, svećenici i predstavnici građanskih udruga pravo uključiti se u argumentiranu raspravu za ostvarenje svojih vrijednosti, kako to čine ovih dana? Predbacuje im se da živeći u bogatstvu i sjaju, utopljeni u pedofilske skandale i slične marifetluke nemaju pravo istupati u javnosti.  To su argumenti ad hominem i znano je da se takvom argumentacijom nikad ne dolazi bliže spoznaji merituma stvari. Biskupska kasta po onome što se može vidjeti, iz svojih zlatnih krletki svakako ima malo moralnog prava govoriti siromašnom puku, ali ovdje nije riječ o moralnom već o građanskom pravu da pojedinac ili skupina javno iznesu svoj stav. Ako je moralna neuvjerljivost zapreka javnog iznošenja stavova, tko iz političkih stranaka ima to pravo? Ima li pravo HDZ nakon milenijske pljačke? Ima li pravo SDP sa svojom revolucionarnom prošlošću? Naš je društveni sustav predstavnička demokracija i u naše ime progovaraju, zakone donose i provode oni koji imaju najmanje moralnog prava to činiti. A ipak, nitko ne spori to pravo korumpiranim skupinama koje zovemo strankama.

U pozadini svakog zakonskog rješenja nalazi se neki svjetonazor. Neko razumijevanje svijeta i njegove kompleksnosti. Rješenje je u prosudbi stavova i njihovom argumentiranom pobijanju ili prihvaćanju. I to je proces koji nikad neće prestati. Naprosto se valja priviknuti na to da će pluralističko društvo uvijek iznova rađati nova pitanja, suočavati se s novim izazovima. U pokušaju odgovaranja na njih svi pojedinci i organizirane skupine (a Crkva to jest) imaju pravo ponuditi svoja rješenja. Ona s kojima se ne slažemo najčešće pokušavamo ignorirati, ismijati ili ušutkati. Je li rješenje društvenih napetosti u tome da se nekome naprosto začepe usta?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s