Ohrabriteljica Spasitelja

‘Onda sjede nasuprot riznici te je promatrao kako ljudi u riznicu ubacuju bakrene novčiće. Mnogi su bogataši ubacivali mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i ubaci dvije lepte, što čini jedan kvadrant. Tada dozvavši svoje učenike, reče im: »Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od svih koji su ubacivali u riznicu, jer svi su oni ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje oskudice ubacila sve što je imala – sve što joj je za život.’ (Marko 12. 41 – 44)

Isusa zatičemo kod riznice kako sjedi i gleda što se događa. Tri je puta dotada svojim učenicima navijestio što ga čeka u Jeruzalemu: smrt (8.31, 9.30, 10.32). Sad više nije čak ni trebalo biti posebno pametan, a ni vidovit da bi se dokučilo što čeka čovjeka koji se usprotivi sustavu.

Možemo li se staviti u Isusovu kožu? Smrt je pred vratima. I on to zna. Tada se očito najbolje misli o životu. Dok nam je dobro ne mislimo na život. Uzimamo ga zdravo za gotovo. Uz ono vidljivo događa se ovdje još jedna paralelna, mala, sitna i oku skoro nevidljiva priča. Sjedi Isus ‘nasuprot riznice’ i gleda taj vjerski šušur. Blagdan se bliži i grad je pun ljudi. Mnogi su očito htjeli izvršiti svoju vjersku dužnost. To je uključivalo i davanje. Zahtjev Zakona bio je: dati desetinu. Osim dobro stojećih koji daju puno, Isus uočava i siromašnu udovicu. Isus, s mišlju na vlastiti kraj, drugim očima gleda na čin te žene. Ona se, dajući te dvije lepte našla u situaciji da ne zna što ju očekuje sutra. Isus zna što ga uskoro očekuje. Njoj sutrašnjost nije bila izvjesna, njemu je. Ona je slutila što ju čeka – vjerojatno glad, a on je znao: smrt.

Zašto Marko tu zgodu smješta baš ovdje? Ovim riječima: ‘Sve što joj je za život’ završava opis Isusovih susreta s ljudima i njegova propovijedanja. Slijedi još samo govor učenicima o ‘posljednjim stvarima’ i onda dugačak opis Muke. Smještajem ove kratke zgode na sam kraj prvoga dijela, pred Muku, Marko kao da nam želi dati jednu važnu lekciju o životu. Ne o davanju i novcu već o povjerenju u Boga. U pitanju je naša odluka. Hoćemo li se vezati za materijalna dobra kao izvor naše sigurnosti? Biti zadovoljni onom sigurnošću koju nudi novac? Ova je žena dala Bogu sve. Isus pohvaljuje tu spremnost da se u potpunosti ovisi o Bogu. Pohvaljuje je onaj koji će se kroz koji dan i sam naći pred najtežim ispitom povjerenja u Boga. Onaj kome je smrtna presuda već napisana u dvorima tame. Oni koji misle da smrt nikad neće doći mogu si priuštiti luksuz vrednovanja dara te žene: ‘Što znače te dvije lepte u hramskoj blagajni?’ Mogu je kritizirati jer u apsolutnim kategorijama ona nije dala skoro ništa. U relativnim je jasno: dala je sve. Dala je 100% od svog imetka.

Ali osuđeni na smrt zna i više od toga: ona je dala svoj život u ruke milostivoga Boga. Baš kako će to on učiniti za koji dan. Ali kako imati povjerenja u Boga ako nam nitko ne pokaže što to konkretno znači? Vjerujem da je čin te žene bio ohrabrenje i njemu za ono što se imalo uskoro dogoditi. Možemo reći i ovako: sam Bog mu je poslao tu ženu da se na vlastite oči uvjeri kako je moguće ‘sve što joj je za život’ predati u ruke milostivoga Boga. Uz svu muku i nesigurnost koje takav stav i odluka sa sobom nose, dakako.

Isus je znao pročitati taj znak. I visoko ga je vrednovao. Nešto tako prezira vrijedno kao što su dvije lepte u masi novca koji su dali bogataši, nije moglo promaći Isusu koji je ima oči za detalje. Za male ljude. Jedna siromašna žena s dna društvene ljestvice ohrabrila je Spasitelja svijeta na njegovu putu u smrt.

Hoćemo li se i mi naći pred izborom: povjerenje za život u Boga ili materijalni posjed? Vjerojatno hoćemo. Hoće li nam tada trebati ohrabrenje ‘udovice’? Nekoga tko će nam se na neprimjetan način naći na putu? Netko koga većina neće primijetiti jer je zabavljena velikim stvarima, a nama će biti ključan za našu dramu? Ali tada moramo, poput Isusa, biti spremni ne povoditi se za masom, za većinom, već imati otvorene oči srca (duha) kako bismo bili sposobni zamijetiti i prepoznati te male znakove. Te dvije lepte. Tada moramo biti spremni, poput Isusa, sjesti ‘nasuprot riznice’. S druge strane moći i novca. Da je stao na stranu riznice, tj. uz one koji imaju novac i moć ne bi morao poći na križ. Ali netko je morao proći i takav test povjerenja u Oca. I on je izabrao baš taj put. I Otac mu je, da ga ohrabri, poslao baš tu udovicu. Slično je bilo i s Ilijom. I njemu je na put poslana udovica.

Nije malo i skromno beskorisno. Ono se često pokazuje spasonosnim. A i sami ćemo nekome biti ta ‘udovica’. Rasvijetliti nekome put. Ohrabriti. No, to će ohrabrivanje drugih ići preko vlastite muke. Kao što ni ova žena nije slutila da će netko zapaziti njezin postupak, a još manje da će ostati zapisana u nekoj knjizi u kojoj ćemo mi, evo nakon dva tisućljeća čitati i o njoj. O ohrabriteljici spasitelja.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s