Je li kršćanstvo ‘kult smrti’?

O danu Svih svetih na Twitteru osvanu tekst: ‘Kršćanstvo je kult smrti’. Iako je autor te tvrdnje djelomice u pravu jer se kroz povijest u kršćanstvo uvuklo mnogo što ne-kristovsko, pogansko (i to ljudi po zdravoj pameti prepoznaju), vjera i poruka kršćanstva je: ‘Krist uskrsnu!’

Evanđelje po Luki 24. 13-35 donosi priču o dvojici koji se zaputiše na put od nekih 11 kilometara od Jeruzalema do Emausa. Razočarani i tužni razgovaraju o događajima koji su se tih dana zbili u Jeruzalemu. Sve je upućivalo na poraz jedne lijepe ideje i jednog dobrog čovjeka. Putem im se pridružuje neznanac. Raspituje se o razlogu njihove sumornosti. Ne prepoznaju ga, a on započinje s obrazlaganjem Pisma u kojemu neki ne vide ništa do li puno nasilja, ubojstava i okrutnosti: ‘protumači im ono što je u svim Pismima o njemu.’ I tijekom večere kad je prelomio kruh ‘njima se otvoriše oči’ i prepoznaše ga. Kako? Što je na to utjecalo?

Zašto im je bio neprepoznatljiv? Zato što fizičke oči i naravni um ne mogu prepoznati stvarnost novoga stvorenja! Što im je omogućilo da prepoznaju Isusa? Što im je omogućilo objavu, duhovnu budnost? Izloženost Riječi tijekom dvo i pol satnog putovanja stvorilo je pogodno tlo u njihovoj duši za duhovnu budnost.

Uvijek smo izloženi nekom utjecaju: mediji, naši razgovori o drugima (ogovaranje) stvaraju atmosferu koja nam najčešće priječi prepoznati stvarnost novoga stvorenja. Mi biramo i odlučujemo što ćemo slušati, što čitati, što govoriti. Imamo skoro beskrajan izbor. Možemo izabrati slušati loše vijesti i razgovore o drugima, a možemo i izabrati i ne izlagati se utjecaju zla. Također možemo izabrati da i sami progovorimo riječi života i duhovne spoznaje.

Slično je to kao i s hranom: dugotrajno konzumiranje nezdrave hrane dovodi do bolesti. Ozdravljenje se ne događa čudotvornom dijetom, magičnom tabletom, već trajnom promjenom navika i hrane koju jedemo. Tijelo treba vremena za detoksikaciju. Tako je i s dušom. Ako smo stekli ružnu naviku ogovaranja i slušanja ogovaranja, onda će nam trebati neko vrijeme da poberemo dobre plodove slušanja neke druge riječi.

Bilo bi interesantno dokučiti zašto oni koji za sebe kažu da su Isusovi sljedbenici više vremena troše govoreći o svima i svakome nego o Učitelju i njegovu nauku? Kad bismo prekinuli s takvom praksom bismo li onda imali o čemu razgovarati? Ogovaranje bližnjih nikad ne ‘otvara oči’. Samo govor o utjelovljenoj Riječi otvara oči za duhovnu realnost koja nije vidljiva ovim našim fizičkim očima. Vjera dolazi od slušanja, kaže Pavao. Slušanja Radosne vijesti, a ne tračeva.

Onaj tko želi imati ‘otvorene oči duha’ odriče se govora koji blati, ispraznih razgovora i prianja govoru o Isusu, o novome stvorenju. Duh Božji otvara naše duhovne oči samo onda kad je naše srce, iako trenutno ražalošćeno poput ove dvojice učenika, usmjereno na onu realnost koja je svuda oko nas ali nam ostaje tajnom bez objave Duha: ‘Bog nije daleko ni od koga od nas – njegov smo naime rod’ (Djela 17.27-28). Bog odlučuje kad će nam se i kako objaviti, ali to ne ide bez našeg traženja, želje, odluke, bez izloženosti Riječi.

Audio verzija nalazi se ovdje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s