1+1+1=1?

Kako govoriti o (Pres)svetom trojstvu? Nedavno je propovjednik na kraju bogoslužja upitao jednog mladog slušatelja kako mu se svidjela propovijed i dobio odgovor: ‘Ja vas uopće nisam razumio.’ Zašto? Jednostavno zato što se to (razumski) ne može razumjeti. Za nas, uz sav trud 1+1+1 je uvijek 3, a nikako 1.

U Pismu ni na jednom mjestu ne nalazimo pojam Trojstva. Ali ga ima u cijeloj kršćanskoj tradiciji. Kako to? Ima ga i kod protestanata koji drže do načela Sola Scriptura, a u Scripturi toga nema. Gdje je zabuna? Kako je uopće došlo do toga da kršćani vjeruju u trojedinog Boga? Židovi su odmah optužili kršćane da su postali mnogobošci. Za muslimane i danas kršćani nisu monoteisti. Crkva je, na temelju biblijskog učenja o Bogu, Kristu i Duhu Svetome, formulirala nauk o Bogu koji je tri osobe, a jedan Bog. Konačno je nauk o Trojstvu uobličen na saboru u Konstantinopolu (Carigradu) 381 A.D.

Što liturgijski tekst na blagdan Presvetog trojstva (Rimljanima 8. 14-17) govori o Trojstvu? Tko su protagonisti u ova četiri stiha?

* Bog – koga se naziva još i Abba – Otac – tatica
* Krist
* Duh – koga se naziva Duhom Božjim i Duhom posinjenja

I? Ima li još koga? Svakako, tu su i oni koje vodi Duh Božji, koje Duh presvjedočuje da su djeca Božja. Kakve oni (mi) imaju veze s naukom o Trojstvu?

(1) Po uključenosti čovjeka u tu priču, zaključujem: Bog, za biblijske autore nije ‘objekt promatranja’ neka stvarnost izvan nas, već stvarnost u koju smo uvučeni. Ako smo mi ‘tu’, a trojedini Bog ‘tamo’ i mi promatramo, tumačimo tu stvarnost, dolazi do raskola jer se naše razmišljanje, razumijevanje razlikuje. Raskol, primjerice, ‘istoka’ i ‘zapada’ velikim je dijelom (iako naravno ne isključivo) došao zbog tzv. filioque problema. Izlazi li Duh samo od Oca kroz Sina ili od Oca i Sina? Kad se nisu mogli složiti, naši su se očevi razišli.

Jedino iznutra je o Bog moguće govoriti. Govor o Bogu izvana nalikuje patologu koji daje točnu dijagnozu čovjekove bolesti, samo nažalost prekasno. Da bi se ‘objektivno’ moglo progovoriti o Bogu treba ga, kako to teologija čini raščlaniti. Baš se u nauku o trojstvu to dobro pokazuje, Boga se obično raščlanjuje na način na koji to Pismo ne radi, kako bi ga se moglo razumjeti. Kad to učinimo ‘Bog je mrtav’. Mislimo da ga razumijemo, ali nam je njegov život izmaknuo.

Pavao ide drugom linijom: on nas uvlači u priču: Kako je Krist sin i baštinik, tako smo i mi.

(2) Zato ‘što smo unutra’ naša je priča o Bogu, nužno subjektivna. Ako nam je Bog Otac, a tako to Pavao ovdje tvrdi, jer je Duh taj koji nas posinjuje, onda o njemu ne možemo (a barem ja i ne želim) objektivno govoriti. Ne možemo ni o svom ocu. Što kažu djeca kad se svađaju? ‘Moj je tata jači od tvoga?’ Je’l je? Ne nužno, ali za dijete je njegov tata najjači. Kad bismo o Bogu (samo) objektivno govorili onda bismo pokazali da on nije naš Otac, već objekt našeg (znanstvenog) istraživanja. To može biti u redu i nekoga može zadovoljiti. Budući da smo ‘uvučeni u tu priču’ i ona za nas postaje vrlo subjektivna (ta o našoj je koži riječ) možemo reći: ‘Što bismo mi bez Boga?’ Ali vrijedi i: ‘Što bi Bog bez nas?’ Koji je smisao postojanja Boga ljubavi kad ne bi imao subjekt ljubavi. Tu priča o Trojstvu nalazi svoj smisao. Ima li Boga, ako nema koga ljubiti? Objekt ljubavi postaje subjektom kad se uspostavi odnos. A priča o Isusu i nije drugo do li poruka o mogućnosti tog odnosa.

(3) Trojedni je Bog neizreciva stvarnost. Može se o njoj mucati, ali nikad do kraja našim ljudskim riječima ne možemo objasniti, obuhvatiti Boga. Naš govor o Bogu – evangelizacija; svjedočenje – mora biti obilježen skromnošću. Prečesto kršćani u odnosu prema nevjernicima, vjernicima drugih religija, nastupaju arogantno. Kao oni koji znaju sve o Bogu. I Petar će reći da u našem govoru ljudima o nadi koja je u nama budemo blagi i da poštujemo sugovornika. Arogancija ne bi trebala biti model svjedočenja. Ni drugi koji Boga ne doživješe na naš način nisu ljudi u čijim životima ne bi djelovao Duh Sveti. Ne znamo kakvim je sve putovima Bog vodio našeg sugovornika(cu) i zato valja slušati i svjedočki progovoriti u duhu blagosti i poštovanja.

Što više Boga upoznajemo to postajemo sve blaži u svom govoru o njemu. Onaj tko je Boga samo površno upoznao, ovlaš dodirnuo, može i najčešće hoće, vrlo samouvjereno i arogantno o Bogu govoriti pokušavajući nametnuti svoju sliku Boga cijelome svijetu.

Zaronimo u Boga koji je jedan i što više u njega zaranjamo to sve više u našim srcima ima mjesta i za brata čovjeka.

Audio verzija: http://db.tt/H8tgTkpd

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s