Oda radosti

Postoje tekstovi koji izazivaju, oni koji donose muku, ali ima i onih koji obraduju. Namah. Takav jedan, obradujući, dođe mi pod ruku jučer. Izaija 55. Čudesan tekst. Kao uostalom i cijeli Izaija. I prvi i drugi i treći. Evanđelist(i) Prvoga  zavjeta.

Nudi zadovoljenje potreba upućujući na odustajanje od nepotrebnog luksuza. Jer luksuz uvijek ide nauštrb nekoga: ‘trošiti nadnicu na ono što ne siti’. Ostati gladan uz nepotrebne stvari. Siti li duhan? Kako dati novac prosjaku koji pokuca na vrata tražeći za kruh držeći pri tom cigaretu među žutim prstima? Kako ne naplatiti struju (za grijanje) čovjeku koji stotine kuna baci na skupe mobitele i duge razgovore? Znam, i ovisnost i potreba za komunikacijom su dio ljudske egzistencije, ali ako deka nije dovoljno velika valja se pokriti s kraćom. Pa se na neko vrijeme sklupčati pod njom.

Ali negdje u čovjeku postoje duboke zapreke za taj iskorak. Za zaokret. Sve religije u povijesti, sve do dokončatelja religije – Isusa – tražile su od čovjeka postupanje po pravilima. Zabranama. Ali nije išlo. Kao što ne ide ni danas. Navjestitelj Radosne vijesti – Evanđelja, posred religije zakona i zasluga – neki ‘Izaija’ kazuje: ‘Sklopit ću savez milosti’. Puno je oblaka otada istreslo svoju vodu nad suhu zemlju, dok nad nju ali i nad ‘zemlje naroda’, nije sašla milost. Utjelovila se. Proslavila se. Jedino milost i ljubav mijenjaju čovjeka.

Jesu li jasno vidljive? Uočljive? Ne baš. Zašto? Zbog sljepila. Misli naš pisac da je ‘visoko nebo iznad zemlje’. A nije. Danas znamo: zemlja je dio tog svemira. Tog neba. Uronjena u nj. Nebo je sašlo na zemlju. Ili, zemlja se popela na nebo. Tako barem Pavao misli u pismu Efežanima. A Atenjanima kazuje: ‘Nije daleko ni od jednog od nas!’

Dažd natapa zemlju i zato niče bilje, a Riječ natapa dušu i u njoj se rađa Život. I nikad se ne vraća neobavljena posla. Naslušao sam se: ‘Ako ne bude na spasenje, bit će Riječ na osudu.’ Ne misli tako naš pisac. On vjeruje u snagu spasenja. U moć te Riječi. I tu je radost ovog teksta. Vjera da je Život jači od smrti. Da je dobro jače od zla. Da je vječnost trajna, a propadljivost prolazna.

Ni trnje ni kopriva kao slike neugode, neće trajno opstati. Umjesto njih čempresi i mirte. I brda koja koja kliču i stabla koja plješću. Od radosti. Oda radosti. Zbog Jahve koga je moguće naći jer se sam dao tražiti. Umjesto posezanja za nedohvatljivim nebom, otvorio nam je put: zahvalno prihvaćanje njegove prisutnosti u ovome svijetu. Jedina molitva: ‘otvori mi oči prepoznati da nebo nije daleko.’ Ne za nj moliti, već na njemu zahvaljivati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s