Zajednica (ne)milosrđa

Sinagoga je mjesto, kako opisuje Marko (u 3.1-6), gdje se okupljaju ljudi ‘tvrdih srdaca’. Nakon ovog događaja kad Isus iscjeljuje čovjeka sa suhom rukom, sve do šestog poglavlja Isusa više ne nalazimo u sinagogama. Ono započinje opisom njegova dolaska u nazaretsku sinagogu, a kad ne naiđe na vjeru, izlazi. Jer osim tvrdoga srca, u sinagogama se može naći još i nevjera. Otada ga nalazimo po  selima, kućama, pustinji, na obali mora. Napadno se u Markovu evanđelju daje do znanja: Isus je vrlo brzo prekinuo sa sinagogama, sa svakim oblikom organizirane religioznosti. Vratiti ćemo se ovom pitanju nešto kasnije.

‘Isus ih gnjevno pogleda’. Boga su htjeli častiti obdržavanjem subote, a istovremeno su zanemarivali čovjeka. I to je u njemu izazvalo ljutnju. To je prava reakcija na tvrdoću srca. Ignorirati tvrda srca znači biti isto tako tvrd, uskogrudan, zatucan… Uskogrudnost koja je rezultat neznanja ne bi bila razlogom Isusove ljutnje (u tom bi ih slučaju poučavao), ali uvjerenje da se poznaje Istinu, a ta ‘spoznaja’ rezultira uskogrudnošću, tvrdim srcem, svakako je opravdani razlog ljutnje (gnjeva). Prema svima koji tvrde da poznaju istinu, a svojim ponašanjem nanose štetu čovjeku, valja, poput Isusa, sasvim odlučno ustati. Prema slabima nikad.

Markov opis Isusova djelovanja, uglavnom van mjesta religioznog okupljanja, predstavlja Isusovu kritiku religioznosti. To je ozbiljno upozorenje i za kršćansku zajednicu . Jer i mi smo organizirana duhovnost kojoj uvijek prijeti opasnost da se prometne u religiju. U tvrdoću srca. U nevjeru. Može li crkva biti mjesto nemilosrdnosti? I te kako može! Kako, onda, biti ‘zajednica milosrđa’? Kako biti oni kojima će se, poput Isusa, ljudi rado utjecati? Kako neka skupina ljudi koja sebe zove crkvom, Božjim narodom može iskazati krajnju nemilosrdnost, bešćutnost? Što nas priječi da budemo zajednica milosrđa?

Podloga stvaranja zajednice milosti je razumijevanje Boga. Ne prvenstveno trud, već baš vjera. Tko je Bog? Radikalna se novina Isusova djelovanja očituje baš u razumijevanju i življenju Boga kao Oca. Crkva je baš tu novinu pozvana živjeti i naviještati.

Ako je Bog zakonodavac onda i zajednica koja se okuplja u njegovo ime nužno mora biti zajednica poštivanja Zakona, nametnute discipline i shodno tome kazne kad se netko ne pridržava Zakona, a on je, znamo to, nemilosrdan: ‘Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. Jer je nemilosrdan sud onomu tko milosrđa ne učini – milosrđe likuje nad sudom!’ (Jk 2.12-13).

No, ako je Bog milosrdni Otac, a Evanđelje po Marku započinje baš ovim riječima: ‘Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega’ onda disciplina i red nisu primarni zadatak zajednice. To da je Bog milosrdni Otac temelj je cijelog evanđelja – Radosne vijesti. Nema radosti kad je Bog sudac. Nitko nije bezgrešan, nitko ne bi mogao opstati pred pravednim sucem koji pozna ne samo ono što smo učinili ili nismo učinili, sve ono što smo rekli ili nismo rekli, već i sve ono što skrivamo u svojemu srcu. Jedini način da neka priča bude radosna je taj da onaj tko priču priča bude milosrdan. A baš je to Bog u Isusu pokazao: ‘Ja sam Bog milosrđa i zato Isusovu riječ možete prihvatiti kao Radosnu vijest.’ Odatle slijedi i primarni zadatak Crkve, ukoliko je Isusova: prihvaćati čovjeka i iskazivati mu milosrđe, jer jedino se tada čovjek mijenja, regenerira, nanovo rađa.

Zašto onda kod Marka nalazimo tako jasno Isusovo distanciranje od organizirane duhovnosti – sinagoge? Zašto to Marko naglašava? Nameću mi se dva odgovora:

(1) Isus nakon svog odlaska ne želi da iza njega ostane neka organizirana religija, protivnik je svake religiozne organiziranosti ili,

(2) Marko računa s tim da će zajednica koja je nastala iz naviještanja Isusa kao Mesije, a koje je sam bio dio u Rimu, u potpunosti povjerovati i prihvatiti Isusovo razumijevanje Boga kao milosrdnoga Oca i zato sinagoga stoji kao kontrast, kao prizor ‘staroga svijeta’, kao prevladani model, i da će iz te vjere kao i u Isusovu slučaju, proisteći milosrdan odnos prema svim ljudima. Univerzalno bratstvo. Ali povijest nam je pokazala kako lako zajednica umjesto milosrđa iskazuje nemilosrdnost. Kako je često vjera da se posjeduje istina rezultiralo u aktima potcjenjivanja drugih i nasilja prema njima. Kako je često kroz povijest ta Markova vjera ostala neispunjena.

Odatle i poziv na stalno preispitivanje naše slike o Bogu: Tko je on za mene? Zakonodavac ili milosrdni otac?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s