Zarobljeni strahom, oslobođeni smrću

Umjesto nesretnika Jude, jedanaestorica izabraše Matiju da bude svjedokom njegova uskrsnuća. Dojam je da kršćanstvo danas o Isusu govori o onome koji je bio i onome koji će biti, a ponajmanje kao onome koji jest. Snaga uspomene može biti velika ali bitno za one koji su pokojniku ili događaju bili bliski. Za ostale su nerelevantni.

Matej je trebao biti svjedokom Isusova uskrsnuća. Dokazati uskrsnuće nije mogao ni Matej ni bilo koji drugi apostol. Ne možemo ni mi. Ali Matej je mogao i morao biti svjedokom. Vidio ga je uskrslog. Kako da mi to danas činimo?  Nitko od nas ga nije vidio uskrslog. Kako da se onda ta priča, priča danas? Prije no što pokušam odgovoriti na to pitanje, dvije napomene:

1. Priča o uskrsnuću je priča o novom stvorenju. Gdje je to novo stvorenje vidljivo? Zar nije i danas, da upotrijebim Petrov izričaj: ‘još otkako očevi pomriješe, sve ostalo kao od početka stvorenja?’ Može to biti porug kršćanskoj poruci, ali i izraz iskrene brige, čistog srca i želje za očitovanjem novoga stvorenja. Umjesto gledanja oko sebe, zavirimo u sebe. Jer jedino sebe i možemo promijeniti.

Nije li novo stvorenje vidljivo uvijek kad se:

– dogodi praštanje / pomirenje?
– dogodi prijateljstvo
– oslobode robovi (iz ekonomskog ili političkog ropstva) – ostvari društvena pravda

Nismo li kao kršćani preusko shvatili ‘novo stvorenje’ i ‘Božje kraljevstvo’ poistovjetili s Crkvom? Što je s njim van toga? Kako danas ljudima u svijetu obasutima lošim vijestima iz i o Crkvi reći: ‘tu se događa kraljevstvo Božje?!’

Zašto Isus i njegovi apostoli inzistiraju na ‘svjedocima’? Imam dojam da smo, kad je nestalo sile – stvarnosti življenja novoga stvorenja (priča o ranoj Crkvi), na mjesto svjedoka i svjedočanstva stavili apologete i apologetiku. Kao da bi se Boga i vjeru moglo obraniti i/ili dokazati.

2. Spoznati i živjeti Božje očinstvo u svakodnevici. Ako je to, okvir Isusova razumijevanja života, kako se u to uklapa priča o Uskrsu? S križa smo čuli uzvik ‘Zašto si me ostavio!?’ Je’l to bio očaj ili optužba? Bog, koga je on nazivao svojim Ocem, ga je ostavio. Po svemu sudeći Isus je, dok je visio na križu, imao na umu 22. psalam koji započinje baš tim uzviko: ‘Zašto si me ostavio?’ I malo kasnije: ‘Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao on ga je čuo.

Sam psalmista je vjerojatno bio izbavljen ne doživjevši smrt te je zato mogao ‘hvaliti Boga u velikome zboru’, no Isus, morao je poći još korak dalje u pouzdanju u Oca. Taj korak ga je vodio onkraj zavjese koja se spušta na pozornicu našega života kad umiremo. Trebalo je s povjerenjem u Oca zakoračiti u smrt. A ona je, ili preciznije strah od nje, ono najsnažnije oružje kojim đavo drži ljude u ropstvu: ‘Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, tako u tome i on postade dionikom, kako bi smrću uništio onoga koji ima vlast  smrti, to jest đavla, i oslobodivši one koji zbog straha od smrti cijeloga života bijahu podložni ropstvu’.

I naši životi se sastoje od većih i manjih strahova. Broj fobija koje nam znanstvenici otkrivaju svakoga dana raste. Čovjek koji se boji nije slobodan. Sve fobije i tjeskobe imaju zajednički nazivnik: strah od smrti, od prolaznosti. Tako se onaj koji se boji, primjerice visine, ne boji visine kao takve nego mogućnosti da će pasti i izgubiti život. I baš se s tim na križu Isus pozabavio tako što je uz svu muku odlučno zakoračio u smrt. Za slobodu nas Krist oslobodi, kako je Apostol  vjerovao i pisao.

(3) Kako onda danas svjedočiti Kristovo uskrsnuće? Odgovor se sam nameće: tako što ćemo u svom životu živjeti život novoga stvorenja, a ono se očituje kroz spoznavanje Božjeg očinstva u sivilu svakodnevice: ‘u svemu se pokazujemo kao poslužitelji Božji: u velikoj ustrajnosti, u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima; u čistoti, u znanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi neprijetvornoj; u riječi istine, u sili Božjoj; oružjem pravednosti zdesna i slijeva; po slavi i sramoti; po zlu i dobru glasu; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjavani, a neubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujući; kao oni koji ništa nemaju, a posjeduju sve.

Bit ćemo svjedoci Isusova uskrsnuća ne tako da pričamo da je ‘jednom bilo’ već tako da to ‘jednoć’ živimo danas. Da budemo ljudi koji govore jezikom novoga stvorenja, a to je jezik ljubavi. Jer Isus reče da će nas po toj ljubavi svijet prepoznati. Ne po snazi teoloških, apologetskih argumenata već po ljubavi prema čovjeku.

(Audio zapis na: http://db.tt/BbrBuOxW)

3 misli o “Zarobljeni strahom, oslobođeni smrću”

  1. Što vama znači “dokazati”? Može li se po vama išta “dokazati”? Je li “novo stvorenje” bilo vidljivo u prijateljstvu Heroda i Pilata? Što uopće znači “tu se događa kraljevstvo Božje? Zašto bismo ikome to trebali reći? Tko kaže da je nestalo sile? Kad je to nestalo sile? Ne govori li nam Rim 8,14-17 da su samo kršćani “sinovi” Božji i to ne naravnim rođenjem, već Duhom posinstva? Ako se vjera ne može obraniti, zašto Pavao kaže Titu da biskupi moraju moći “opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike” (Tit 1,9)? Je li Apolon pogriješio kada je, po milosti, bio od velike koristi vjernicima jer je silno i javno pobijao Židove dokazujući Pismima da je Isus Mesija (Dj 18,27-29)? Živo me zanima vaš odgovor na ova pitanja?

  2. Gledaj Danijele,
    Štošta se da dokazati. Vjera nikako. Inače ne bi bila vjera. Ukazati svakako (a što činimo ovim tekstovima nego to?), dokazati nikako. Uskrsnuće ponajmanje.
    Sile je nestalo kad smo život sveli na teologiju i pokušaj da vjeru dokažemo. Kad smo prestali živjeti iz Oca. Kad nam je pravovjerje postalo važnije od pravoljublja. Sin nikad nije inzistirao na ortodoksiji već na ortopraksiji iako je ponekad znao prozboriti koju i o ortodoksiji, ali taj bi govor redovito završavao porazno po ortodoksne.
    (Otkad smo nas dvojica na ‘vi’?)

  3. Oprosti Giorgio. Budući pišemo na javnom mediju, nisam htio da drugi koji čitaju misle da se odnosim s nepoštovanjem. Neću te više “vikati” 🙂

    Čini mi se da vrlo različito koristimo riječ “vjera”, jer osobno ne vidim nikakve oprečnosti vjere i dokaza. Bio sam pod dojmom da vjeru koja se ne temelji na dokazima zovemo praznovjerjem, naivnošću i lakomislenošću. Možda je problem u tome što riječ “dokaz” različito koristimo.

    Meni nije pravovjerje važnije od pravoljublja, niti ortodoksija od ortopraksije. Naprosto ne vidim da tu ikada dolazi do sukoba. Ne razumijem kako uopće itko može znati što je to ortopraksija bez ortodoksije. Da Sin nikad nije insistirao na ortodoksiji je očigledno netočno. Uzmimo samo za primjer njegove riječi u Iv 8,24, Iv 8,31-32 ili Iv 8,43-47. Znam samo za jedan primjer gdje Isus kori potpuno ordodoksne i to kad se u Otkrivenju obraća efeškoj crkvi koju istovremeno hvali što ne trpi krivovjernike. Ne misliš valjda da su farizeji bili ortodoksni?

    Znam da sam puno pitanja postavio u posljednjem postu i da je puno posla odgovoriti mi, ali pitanja nisu bila bespredmetna. Je li Apolon dobro postupio ili nije? Ako je, ne bismo li trebali zahvaliti Bogu za teologe i apologete, a ne obezvrijediti njihovu službu?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s