Tatice, evo me…

Agonija je završena. Bol i trpljenje idu kraju. Um sve manje razaznaje okolinu. Majka i njezin novi sin sad su zbrinuti, razbojnik je postao mili brat – subaštinik raja, razapinjateljima je oprošteno, trenutak osjećaja ostavljenosti od Boga je za njim. Jutros, dok su ga vodili u upraviteljev dvor bio je posljednji izlazak sunca koji je vidio. Mrak se polako i neumitno navlači na njegove vijeđe. U ovih nekoliko sati dok visi na križu, njegovu su dušu razdirale sumnje.

–        Zar su sve ove godine bile uzaludne? Zar je ovo kraj? Svi su me napustili, a oni kojima sam služio, sada pljuju na mene.

I u tom trenutku kao pitanje iz njegova duha, u njegov um prodre zraka svijetla:

–        Sjeti se što se dogodilo pred dvadeset i jednu godinu?
–        Bio sam u Hramu s učiteljima.
–        I što si rekao kad su te mati i otac tamo našli?
–        Biti mi je u onome što je Oca mojega!
–        A pred tri godine, što se dogodilo pred tri godine?
–        Ivan me krstio!
–        A glas s neba? Što je rekao?
–        Ovo je Sin moj ljubljeni!
–        Vjeruješ li to?
–        Sad teško.
–        A nakon nekoliko dana u pustinji, što je napasnik rekao?
–        Ako si Sin…
–        Jesi li?
–        Tada sam vjerovao da jesam.
–        A sad?
–        Teško mi je. Napustio me moj Bog.
–        Kako ćeš dati smisao ovim trima godinama?

Ostao je bez riječi. Šutio je još neko vrijeme dok se tijelo trzalo u smrtnoj agoniji i onda jedva čujno ali dovoljno glasno da ga rimski stotnik podno križa čuje, reče:

–        Oče… u ruke tvoje predajem duh svoj.

Isusov je život omeđen pričom o Ocu. Za nj je Otac izvor i uvir. Od njega je došao i njemu se vraća. To je bio njegovo odgovor na vječno ljudsko pitanje: odakle smo i kamo idemo? Iz Oca k Ocu. Isus, baš tu na križu u potpunosti spoznaje: Otac je sve. 

Kako funkcionira ljudska svijest u neposrednoj blizini smrti? Moje iskustvo kazuje: ono što si sijao to ćeš i žeti. Isus je sijao u svoj životni projekt: spoznati i živjeti Božje očinstvo u svakodnevici. I sad, doduše kroz križ, to mu se ispunjava. Otac ga zove k sebi ali ne na način na koji bi to ljudska bića voljela. Baš kroz odbačenost ide u susret beskrajnoj ljubavi i konačnom prihvaćanju. Krug se zatvara: Bog ga je poslao, Bog ga doziva kući: ‘Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.’

Jedna misao o “Tatice, evo me…”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s