U početku bijaše priča

Nedavno sam (uz jedan tekst na ovom blogu) bio opomenut retkom iz Pisma: ‘Tko požuri naprijed, nema Boga’! Na taj se navod može odgovoriti drugim navodom: ‘Ostavimo početnički  nauk i dajmo se na ono što je za zrele’. Naići ćemo na svu silu takvih naizglednih proturječnosti. Tako će Pismo primjerice reći da je Bog tako ljubio svijet da je dao svog Sina da svi po vjeri u njega imadnu život vječni, no istovremeno ćemo naći i na naputak: ‘Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu’. Naći ćemo Učiteljev sažetak svih priča o Zakonu u jednostavnoj Riječi: ‘Ljubi Boga svime što jesi i bližnjega kao sebe sama’, a Petar će: ‘Boga se bojte’. Naći ćemo Učitelja kako dodiruje gubavce, ali i Apostolov naputak da se ne dotiče ništa nečisto. Treba li ljubiti svijet ili ga izbjegavati? Valja li Boga voljeti ili ga se bojati? Te riječi u našem ljudskom iskustvu opisuju ponešto drugačije stvarnosti. Ljubav oslobađa, strah porobljuje.

Kako na kraj s tom dijalektikom? Budući da se za svaki redak, naputak, može naći kontraredak i da povijest teoloških rasprava nije drugo do li (ne)svjesno pristajanje uz jedan redak i prešućivanje drugog, ovo važno pitanje koje i danas predstavlja prijepor svatko za sebe mora na neki način riješiti. Neki se pisamski reci jednostavno ne uklapaju u našu priču. Upravo je pojam priče ključan za razumijevanje cijele zavrzlame. Prema priči koje smo dio mi slažemo i preslagujemo svetopisamske navode. Prethodna rečenica je sve samo ne dobrodošla u jednoj priči koja voli za sebe vjerovati da je izravno od Boga, da se sav zadatak teologije sastoji u aksiomatskom ponavljanju nekoć davno rečenih riječi, da zadatak vjerničke zajednice nije drugo do li restauracija nekog starog modela (ono romantično: ad fontes).

Svaki život (pojedinaca i zajednice) je priča za sebe. Svaki čovjek i svaka zajednica ima svoj svjetonazor, svoj stav, ukratko: svoju neponovljivu životnu priču. Talibani, fundametalisti, ortodoksni (kako li se već zovu u svojim vjerničkim tradicijama) bi htjeli da sve priče budu iste. Da vlada suglasje. A ono naprosto ne vlada niti će ikad vladati. I zato valja naći nove putove izricanja svog stava i prihvaćanja onih s drugačijima. Te teološke rasprave iz kojih su nastale sve (kršćanske) denominacije (iako ni jedna religija nije toga oslobođena, dapače) suvremenog su čovjeka dovele do toga da sve više diže ruke od bilo kog oblika organizirane duhovnosti  – religije. Naprosto je pustio da te rasprave ‘odu niz vodu’. Odustao je od religije. S pravom!

Alli i danas valja nastaviti pričati priče. Jer u priči je život koji svijetli ljudima.

2 misli o “U početku bijaše priča”

  1. Kad ideš raditi osobnu iskaznicu moraš dati otisak svog prsta /nije dovoljan potpis/ i šta to govori: da se razlikujemo svi do jednoga, tako je i sa shvačanjima o jednom te istom predmetu ili temi svi shvačamo na svoj način i zato dolazi do rasprava. Vjerojatno je to vezano za um. Tako je i sa vjerom alisam dobro shvatila da jr to točno onoliko koliko nam je Bog dao. To savršenstvo vjerojatno mi nemožemo dokučiti dok nedođemo u novu zemlju i tamo se nađemo, svatko u svom redu po djelima i poslušnosti po zapovjestima koje nam je dao Bog. Vjera bez djela je mrtva. Svaka crkva izgradila je svoj okvir i samo je ona praava, bar tako govori svojim ovcama i tu je zamka. Isticanjem svog okvira samo udaljava pojedince i onda imamo hiljade malih crkava i još uvijek neznaš dali je to ta prava

  2. Problem je u tome što je duhovne stvari teško izraziti riječima , jer riječi najviše proizlaze iz onoga konkretnog opipljivog što možemo doživjeti.
    Nemoguće je objasniti daltonistu koja je razlika između crvene ,žute , plave i zelene boje, iako je čitav svoj život doživljavao izlaske sunca.i ljepotu prirode. Uzaludni će biti sati i sati predavanja najboljih predavača o bojama, i sve studije o tome kako nastaju ,,neće moći razumijeti ,onako , kako to doživljavaju oni koji normalno vide sve boje.
    Biblija i svete knjige su nastojanja onih koji su u duhovnom svijetu vidjeli doživjeli više , da to objasne onima koji nemaju te sposobnosti , ali mogu postići slično.
    Zato je ponavljane onih riječi i redaka iz Biblije koje nismo u stanju proživjeti, slično jednom starom mađarskom dječjem vicu :
    Krenuli tako slijepi, gluhi i ćelavi . Odjednom gluhi prestrašeno ustukne i kaže :” “Pucali su,” Slijepi će na to: ” vidio sam kako se dimi “( to je još bilo u ona stara vremena primitivnog oružja) A ćelavi potrči riječima:”. Bježimo neka nam viori kosa .” To se u mađarskom jeziku rimuje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s